Let Zagreb-Dubai; skupocjeni, konfekcijski mirisi. Poznato. Europski. Sapunasti miris vodice za pranje usta. Skupocjene cipele, pomalo neudobne, pogotovo one ženske. Bez žamora, tek pokoji glas i kikot kad stjuardesa krene s kolicima s alkoholom.
Let Dubai-New Delhi; mošus i sandalovina. Bacim pogled dolje, prema business klasi i učini mi se da se od težine mirisa u daljini stvara fatamorgana. Ulje divlje ruže. Mokasina od kože i bosa noga. Ravni ženski potplati. Ples šalova u tisuću boja, kao da je netko pobacao šarena stakalca kaleidoskopa. Raznobojno prstenje na muškim rukama, zapečeno u kožu, zbog godina i dotrajalosti tijela.
Mirisi su čudna kategorija.
Kao da su portali u neka druga vremena, sjećanja, druga stanja svijesti. Okidači. Kao da sam Alisa iz Zemlje čudesa, miris me baca niz zečju rupu i čini da načas izgubim tlo pod nogama. Uživam u mirisima, tim malim strujnim udarima osjeta koji otvaraju crvotočine vremena i prostora.
Miris vlage podsjeća me na djetinjstvo. Uvlačila se u odjeću i kosu. Nije bilo tog egzorcizma koji bi je istjerao, bez obzira na sva tuširanja, ribanja, štirku ili omekšivače. Prokleta je vlaga otkrivala ono čega me tada bilo sram – odrasla sam u skromnom domu. Nosila sam je u džepovima, u ruksaku, u kostima. Miris je bio izdajica. I bijele tenisice od skaja, kupljene kod šanera na tržnici. Tu ne treba uvod ili dodatno predstavljanje: ”Tko si?” – ”Dijete iz radničke obitelji i vlažnog stana u prizemlju.”
Na zidovima, umjesto umjetnina, imali smo mrlje vlage.
Miris New Delhija zapljusne te odmah pri izlasku iz zračne luke. I to nije onaj kojeg si ”upoznao” kroz priče putnika prethodnika ili dokumentarce. Čak nije ni onaj kojeg si očekivao zbog predrasuda. U Delhiju i okolici koncentracija smoga toliko je velika da doslovce ne vidiš u daljinu. Zapravo, kao da svaki prizor koji vidiš ima već ugrađeni Photoshop ”blur” ili onaj Instagram filter koji pegla bore. Prvih nekoliko sati boravka u Delhiju bilo je mučno – organizam se borio s (neznatnom) vremenskom razlikom, neispavanošću, uzbuđenjem i teškim smogom. A onda su san i nekoliko čašica žestice (za dobrodošlicu i bolju probavu) učinili svoje i Alisa se sunovratila k Bijelom zecu.
Zemlja čudesa, možda je to i najbolji naziv za Indiju. Zemlja čudesa, ali prašnjavog sjaja.
Kolonijalna britanska šaka zgrabila je sve što joj je stajalo na raspolaganju. Tragovi se još vide, čak i na monumentalnom Taj Mahalu. Do kuda je sezala kolonijalna ruka, nožić u šaci iskopao je poludrago kamenje koje je krasilo mramorne okvire ulaza i prolaza. Vrijedni Indijci, prionuli su iznova na posao i obnovili ono što su Britanci prisvojili, ali ožiljci se još vide. Sirotinja je na svakom koraku.
Ipak, nema nezadovoljstva. Barem nije opipljivo kao ono zagrebačko koje kiseli atmosferu, kad se provezeš tramvajem od okretišta do okretišta. Možda je to ta prava hinduistička priroda – duša tek trenutno nastanjuje tijelo siromaha i već u idućem obratu daha možda se rodiš kao ptica, tumač svetih spisa ili debeli srebrnar. Pa na nezadovoljstvo ne valja trošiti dah.
Ponijela sam kući mirišljave štapiće iz Pushkara. Rukom rađene, u masnom papiru. Zapalim koji i na ćilimu od dima bivam prenesena na prašnjave ulice, među gužvu, vrevu, uz živahnu buku. Trubi, trubi, trubi, ne gledaj, samo trubi. Prodaju mi šarene trice, kupi, zatrebat će ti. Oko ulaza u radnju vise šarene vrećice čipsa i slatkiša. Nitko ih ne kupuje, one su tek ukras.
Indija je šarena. Kričava i glasna. Ponekad i preglasna za zapadnjačko uho. Začinjena. Mirisna.
Utrljam na zapešće ulje divlje ruže. Mirisne su sitnice s kojima sam se vratila kući. Mirisi čine da ponovno uđem kroz mramorna vrata, kroz smog, prašinu i čuđenje. Kupaju me, uranjaju u sebe. Neki ih je put teško i opisati, kao i pojam ”dharme” kojim se Indijci vode.
Uostalom, da je sve lako opisati, prevesti i onjušiti, što bi nas nagnalo na povratak?
Treba slijediti nos.
