Filmski i pozorišni glumac Zlatan Vidović upisao se u Lolin leksikon. Prepoznajemo ga po toploj boji glasa, maestralnoj glumi i izuzetnim rolama u ostvarenjima ”Pevačica”, “Oluja”, “Dara iz Jasenovca”, “Momak i devojke”. Tek ćemo videti kako igra u filmovima “Nedelja”, “Vasilija Prekrasna” i drugoj sezoni serije “Crna svadba”. Banjalučani mogu da uživaju u pozorišnim predstavama u kojim igra kao član Narodnog pozorišta Republike Srpske.
Sa Lolama je podelio svoja najranija sećanja, lepe uspomene i spomenarske deliće snova.
Napiši Lolama nešto za početak.
Veliki pozdrav za sve Lole. Jako mi je drago što ću odgovarati na pitanja iz Lolinog leksikona i nadam se da će odgovori biti inspirativni, tačni i konkretni. Toliko ću se potruditi.
Da li se još sećaš prvog broja svog fiksnog telefona? Koja ti je bila omiljena igra?
Prvi broj mog fiksnog telefona kog se i dalje sećam je 811 200.
Omiljena igra je bila fudbal, svakako. Bilo je i super onih igara, tipa “Care, care, govedare, koliko je sati?”, tako tih još nekih dječjih… Ćorave bake, žmurke… Često smo se igrali kao klinci, trkali se bemiksima, biciklima. Mnogo igara je bilo, ali fudbal je nešto što je mene obilježilo kao dječaka.
Koja ti je najdraža rođendanska uspomena iz detinjstva i đačkog doba?
Pa, eto to, čega se sjećam, rođendanski poklon je torta kao u pjesmi Đoleta Balaševića, u obliku bjelog zeca. To je bilo za peti, šesti rođendan, ja sam bio u nekakvom crvenom vunenom džemperu, tu tortu mi je napravila jedna baka, crveni džemper isplela druga baka, iza mene snijeg, i otac i majka kraj mene na slici, to je bilo nešto što u meni uvijek budi nekakvu toplinu i nostalgiju i sjećanje na djetinjstvo.
A omiljena uspomena iz djetinjstva, pa bilo ih je mnogo! Čitav taj prvi odlazak u školu, sa plavom velikom torbom koja je bila šira od mojih leđa, upoznavanje drugova, recitovanje prvih pjesama… Čitav taj školski period je za mene zaista, zaista nešto čarobno.
Da postoji vremeplov – u koju epohu bi se vratio? Ili bi krenuo napred u budućnost?
Pa kad bi postojao vremeplov, nekako ne bih išao u budućnost, ne vjerujem da je nešto previše šarena. A volio bih negdje da se vratim, šta znam, uvijek, pošto su moji roditelji bili ta generacija, ja sam odrastao uz ploče tih grupa, od “Pink Floyd”-a, Zeppelin-a… Volio bih da se vratim u taj neki hipik period, kada je bilo progresivno vrijeme. Ili u vrijeme renesanse u Italiji. Volio bih da se vratim u vrijeme gdje su ljudi bili progresivni, gdje je umjetnost bila nekako na prvom mjestu, gdje su ljudi imali slobodarske ideje. U ta vremena bih se volio vratiti.
Da možeš da se vratiš u jednu pozorišnu scenu ili filmski kadar u kome si igrao – šta bi to bilo?
U svoje, možda prve predstave. Volio bih se vratiti u predstavu “Staze divljači”, tu je bila jedna od mojih prvih glavnih uloga, u režiji Filipa Grinvalda. To je nešto što je zaista dragocjeno u mom sjećanju, prvi moji počeci u pozorištu. Da, volio bih se vratiti u tu predstavu.
Koja ti je knjiga omiljena i zašto?
“Tvrđava” od Meše Selimovića, sigurno. Zato što govori o potrebi čovjeka za ljubavlju, potrebi čovjeka za davanjem i o tome da jedni bez drugih ne možemo. Da je ljubav jedino što nas čuva i da je ljubav jedina tvrđava koja se ne može srušiti. Mislim da je “Tvrđava” egzistencijalistički roman koji mom biću daje odgovore na sva pitanja zašto sam na ovom svijetu.
Ne moraš da biraš između pozorišta i filma – izaberi scenu u kojoj bi voleo da si se našao?
Jedan od mojih omiljenih filmova je “Lovac na jelene” Majkla Čimina. Da ja mogu da biram kao glumac, volio bih da odigram scenu koju su odigrali Robert de Niro i Kristofer Voken, kad igraju ruskog ruleta, kada su zarobljeni od strane Vijetkongovaca. U toj sceni bih voleo da se nađem.
Šta je to što te uvek razveseli, a šta te u svakom trenutku može iznervirati?
U trenutku me može razveseliti razgovor sa mojom ćerkom, bilo šta vezano za nju, to je ono što me u svakom trenutku može razveseliti. Kad mi se ona nešto povjeri, kad nešto radimo zajedno, kad pričamo preko telefona il’ uživo, kad igramo nešto zajedno, kad gledamo neki film. To je nešto što me čini najsrećnijim čovjekom na svijetu.
A u svakom trenutku me može iznervirati ljudska ograničenost, ljudska zatvorenost, u stvari, hermetičnost. Kada ljudi nisu spremni da se otvore i kada su puni predrasuda. Predrasude su ono što me nervira.
Da li imaš svoj moto koji te vodi u svakom trenutku?
U suštini, ja se vodim samo nekako kroz život time da od sebe uvijek dajem sve što imam u bilo čemu. Da li u odnosu privatnom ili na poslu, nekako mislim da je to moj moto koji me je dosada doveo ovdje gdje jesam. Daj sve od sebe što imaš u datom trenutku i to će ti se vratiti na najbolji mogući način, nekad prije nekad posle. Mislim da je davanje najbolji oblik vraćanja. To je moj moto: davanje je najbolji oblik vraćanja. Eto.
Da imaš čarobnu moć – koja bi to bila?
Kad bih imao čarobnu moć, sad ću ovo kao misica reći J Ali volio bih stvarno da nekako svim ljudima usadim jednu vrstu empatije, razumijevanja, ljubavi. Mislim da nam to danas kao društvu mnogo fali, mnogo smo se otuđili jedni od drugih, vođeni sitnosopstveničkim interesima, što bi rekao jedan pjesnik. Tako da bih ja nekako volio da imam tu moć da pokažem da nije sve u nekakvom egoizmu i sebičnosti, već da je mnogo više u tome da dajemo jedni drugima. Što bi rekao Ivo Andrić: “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.”
Izaberi grad u kome bi voleo da živiš.
Pa… Rim! Neka Italija ili Španija, tople zemlje, Portugal, evetualno, tu bih volio da živim. Rim, recimo, Rim.
Napiši Lolama nešto za kraj.
Drage moje Lole, želim vam da budete voljene, da volite, da se ne ustručavate da radite ono što poželite, da vas srce vodi, da uvijek tragate za ljubavlju, za razumijevanjem, za empatijom, za smijehom, za srećom. Jer to je sve što nas čini srećnim. Svim Lolama bih poželio mnogo ljubavi, mnogo sreće, mnogo zdravlja i da budu nasmijane svaki dan, i da budu poštovane svaki dan. Uživajte.
