Koliko je salveta potrebno da bi se savladala jedna dobra krofna punjena čokoladom? S kojim to od deset ponuđenih roštiljskih savjeta sve počinje i sve završava? Zašto se špricer uvijek pravi do vrha čaše?
„Dodatak jelimaˮ čitaoca vodi u svijet fiša, sača, kotlića, koljenica, krempita i gužvarica, ali i svijet sjećanja, uspomena, vječitog traganja i istinskog uživanja. Iako naslov knjige jasno i nedvosmisleno upućuje na to šta čitalac, svakom stranicom sve gladniji, može očekivati, ovo je ipak „priča” puna impresija, osjećanja i čulnih impulsa kakve, ruku na srce, ne nalazimo ni u jednom kuvaru.
Knjiga je upotpunjena ilustracijama Đurđe Lukić, koje prate svaku od priča, a za dizajn korica zaslužan je Nikola Prosan.
„Iako se u djelima velikih pisaca nađe pasaža koji upečatljivo govore o hrani i piću (anakreontska i boemska poezija, Rable, Prust – kolač mala madlena kao olfaktivni inicijator uspomena, Gogolj, usmena književnost – Jedna gospođa malo večerala, Momo Kapor), u srpskoj književnosti malo je knjiga posvećenih blagoutrobiju na literaturno relevantan način. Tu su Sto ludih ručkova Libera Markonija, Kako sam pojeo sebe Vokija Kostića, Kod srpskog pisca Miodraga Raičevića… Tom popisu mogao bi se dodati i Dodatak jelima”, piše o knjizi Đorđe Nešić.
Goran Dakić rođen je 23. avgusta 1984. u Travniku. Djetinjstvo je proveo u slavonskom selu Dalj, na Dunavu. Diplomirao je na Odsjeku za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio je romane „Daljˮ i „Petodinarkeˮ, kao i zbirku anegdota „Mrlje na šankuˮ. Dobitnik je „Čučkove knjigeˮ i „Slova Podgrmečaˮ. Radi kao novinar.
