Čitali ste, vjerujem, o tome kako se jedna dežurna dama požalila javnosti na jednom internetskom forumu kako roditelji ostavljaju dijete na cijelo ljeto baki i djedu na moru, kako bi se oni sebično zabavljali bez njega, čak otišli i na svoje godišnje odmore sami.
Kao netko tko je čitava ljeta provodio na otoku s nonom i didom, baš kao i gotovo sva djeca iz grada, ne mogu se oteti dojmu da smo previše počeli dramiti zbog svega.
Zar je provesti ljeto s rodbinom na moru zaista toliko užasno da bi se prokazivali roditelji koji to priušte svojoj djeci?
Eh, da barem ja još uvijek imam žive roditelje… Mina bi odavno bila na moru umjesto da čeka naš godišnji da se spustimo prema velikom plavetnilu. Jer je ljeto na otoku bolje od ljeta u gradu.
Pitajte ljude oko sebe koji su imali baku i djeda na moru kod kojih su provodili čitava ljeta kakva su im sjećanja. Ja ta razdoblja pamtim kao najljepša u životu. Možda sam ja nedostajala svojoj majci, ali znam da ona meni baš i nije. Bila sam s hrpom rođaka, na otoku blizu mora… Sigurno bolji način da provedem ljeto nego u gradu. A pritom smo mi živjeli u Splitu, dakle na moru. Da sam djetinjstvo provela u Zagrebu, tad bi čitavo ljeto na moru zvučalo još bolje.
Postoje roditelji koji svoju djecu ne bi ostavili ni na jedan dan kod svojih roditelja. Ponekad je to zbog samih roditelja, a ponekad su i oni sami pretjerano opsjednuti kontrolom i zabrinutošću. Misle da će se svijet urušiti ako nema njih, svetih roditelja koji nadziru svaki korak svog djeteta, stavljaju mu u usta samo pomno odabranu hranu i navečer ga uspavljuju toplim poljupcima. Namjerno pretjerujem, kao što je pretjerivanje kad ti kažu “Kaj ti nije bed ostaviti dijete?”.
To nabijanje grižnje savjesti ide mi na živce. Ne, nije mi bed jer ne ostavljam dijete, samo je s drugim voljenim ljudima bez mene.
Iluziju o tome kako moje dijete ne može bez mene i jako će patiti razbila sam kad je Mina navršila tek dvije godine, a suprug i ja otišli smo na kratko putovanje. Nije nas bilo pet dana. Ona je ostala s bakom i djedom, ljudima koje obožava i kojima je ona novi centar svijeta.
Kad smo se vratili, jedva sam je čekala vidjeti. Baš mi je nedostajala. Pitali smo se na putu je li možda mala pati što nas nema, kako će reagirati kad nas vidi… A onda nam je baka rekla: “Mogu vam lagati, ali istina je da vas nijednom nije spomenula.”
Moram priznati da mi je to bila pljuska. Kako to, nijednom nas nije spomenula? Isto onako kako nisam ni ja spominjala svoje roditelje dok sam imala time of my life na otoku s hrpom rođaka. A nije baš da me roditelji nisu voljeli. Moja mama bila je posebno draga, brižna i nježna osoba.
Djeci ne mora biti teško bez roditelja. Ustvari, ako mogu suditi po sebi i svim svojim prijateljima u djetinjstvu, uglavnom će im biti zabavno.
Možda im baka i djed više puštaju da rade ono što doma ne smiju, na primjer, da ostaju dulje budni ili da se malo izgube bez nadzora.
Roditelji su uglavnom stalno zabrinuti i djeci to zna smetati. Na odmoru bez roditelja, bilo to u dječjem kampu ili kod none na otoku, djeca dobiju svoju slobodu, priliku za rast, priliku da se maknu od stalnog moranja i trebanja. Svima nam treba odmak od rutine, od svakodnevnih pravila, od kontrole. Kako ćemo narasti kao samostalna bića ako nas stalno nadziru, ako roditelji ne vjeruju dovoljno da možemo biti dobro bez njih na razmaku od dva metra?
Mina, nažalost, nema nonu i didu na moru jer su moji roditelji preminuli. Ima samo baku i djeda tu, “na suhom”. I nakon našeg zajedničkog odmora na moru provest će tjedan dana bez nas, sama s njima: ljudima koji je obožavaju i koje ona obožava, u kući s ogromnim voćnjakom, gdje ima i trampolin, i pješčanik, i vrtnu kuhinjicu, ali i najvoljeniji šlauf, odnosno crijevo kojim se polijeva i igra po terasi i vrtu.
Ljeto je zakon, a isto tako i vrijeme kod bake i djeda!
