Buđenje ranog proleća i blagi bol u grudima… uz lagani miris novog početka… tiha čežnja za nečim što još nismo precizno definisali, a čemu se ipak nadamo. Miris sećanja, miks nostalgije i uzbuđenja, jer čujemo kako u nama otkucava bilo života, poput unutrašnjeg metronoma. Dakle, proleće je u vazduhu.
Kad priroda počne da nagoveštava promenu koja neumitno dolazi, čini se da i mi u sebi pronalazimo prostor za rast. Čak i kada mu se nesvesno opiremo. Ispod rebara puckaju nemiri, snaga traži da se odmeri s neizvesnošću onog što dolazi. Tesno nam je.
Negde iz tišine prirode koja se budi, dolazi poziv – prepoznaj momenat! Zadrži ga! Osmehni mu se!
Posmatraj sunce kako se igra na tvom stolu dok doručkuješ. Sunce i ti! Beskraj mogućnosti!
Uhvati miris prvog toplog vetra koji ti miluje lice. Vetar i ti! Hej! Gradski kauboji.
Podeli s nekim poseban trenutak – uz šoljicu čaja, uz napolitanku i dug pogled koji miluje. Možda je baš to što će obasjati mrak kad ponovo dođe.
Proleće nas uči da ne moramo sve odjednom.
Jedan pupoljak, jedan korak, jedan osmeh – dovoljno da počnemo. Pogledaj oko sebe i namigni prolazniku. Zasadi cveće u saksiji na balkonu, zastani i oslušni ciku u susretu deteta i psa. I kad ti srce zatreperi, znaj da to nije samo do proleća. To je tvoj život koji slavi svoj ritam.
Proleće nas neizbežno, nezaustavljivo, iznova podseća na ljubav. Onu prvu, upisanu, ili ovu mirnu, postojanu, koja je tu, ili onu davnu, nikad prežaljenu, posebnu poput burbon vanile sa Madagaskara. Podseća nas i zove na zaljubljivanje koje nije rezervisano samo za nekog drugog, već i za nas same, u mogućnost da se zaljubimo u sebe i sopstveni život…
A zaljubljivanje u život – e to je ono što se zove buđenje!
“Ljubav je upečatljiv primer koliko nam stvarnost malo znači,” napisao je Prust još davno.
Ljubav nije samo osećaj. To je stanje uma u kojem stvarnost prestaje da bude granica. Način na koji gledamo svet.
Jer, nije stvarnost ono što nas određuje i pokreće. Pokreće nas ono što biramo da volimo, što nas inspiriše, što ima smisla čak i kada nije lako. A kada volimo, sve postaje moguće.
Nijedna ljubav nije jednostavna. Nekad je laka i prozračna, nekad zahteva strpljenje i upornost. Nema uvek savršene oblike, ali uvek ima svoje slojeve i posebnu draž – poput mirisa kapućina ujutru, tišine dok grad spava ili šćućurivanja ispod mekog ćebeta na kraju dana uz ukus slane karamele u poljupcu . U tim malim stvarima često se krije snaga za one velike.
Dugo smo verovali da sreća leži u postizanju ciljeva. Da moramo žrtvovati trenutke da bismo stigli negde. Ali sada već shvatimo – cilj je samo tačka, a život je put između. Onaj ko ne ume da voli taj put, ne ume ni da voli ono što ga čeka na kraju.
Proleće je tu da nas podseti – život se iznova rađa. Nakon svake zime, priroda ponovo pronalazi snagu. Možda je baš sada trenutak da zagrliš svoj život onako kako bi zagrlio nekog koga voliš.
Zato voli ono što radiš. Voli ljude koje biraš da budu deo tvog sveta. Voli male rituale koji ti donose spokoj. Život je slojevit, ali mi biramo kako ćemo te slojeve slagati i kojima ukusima i fino umućenim filom prelivati. U tome je cela tajna – ne čekati savršen trenutak, već izabrati trenutak i učiniti ga vrednim.
Pozdravi ljubav. Pozdravi život. Pozdravi proleće. I pusti ga da se budi sa tobom – jedno jutro, jedan osmeh i jedno zaljubljivanje u sve što jesi.
Pesnikinja Vitomirka Trebovac kaže:
“…ima nešto izvan svega
podigni glavu umorni svete
sunce je opet zasijalo
a to znači
sve uvek može ispočetka
jer ako može sunce
ponovo kroz mrak
možemo i mi
to je dokaz.”
Verujemo joj. Znamo da možemo.