Ako ste roditelj koji se ponekad pita da li radi dovoljno dobro ili odrasla osoba koja u sebi nosi tišinu iz djetinjstva, poslušajte novu epizodu Oslobođene ovog četvrtka u 20 sati na www.oslobodjenje.ba
Roditeljstvo je prostor u kojem se ljubav često sudara sa strahom. U novoj epizodi Oslobođene ne govorimo o savršenim roditeljima, već o onima koji su umorni, zabrinuti i žele istinski čuti svoje dijete i o djeci koja prerano nauče biti tiha i jaka. Bez osude, uz mnogo razumijevanja, dječji psihijatar dr. Roberto Grujičić govori o granicama bez nasilja, strahovima koji se prenose kroz generacije i zašto je pomoć ponekad potrebnija roditelju nego djetetu.
Govoreći o tome šta bi volio da su ljudi oko njega znali dok je bio dijete, Roberto kaže da bi mu najviše značilo razumijevanje i podrška kakvu tada nije imao.
– Da je u mom djetinjstvu postojao jedan “ja” kakav sam danas, sve bi mi bilo mnogo lakše, kaže on, objašnjavajući da mu je to prva i najjača asocijacija.
Prisjećajući se puberteta, ističe da se tada gotovo ništa nije znalo o dječjoj psihijatriji.
– Nisam znao ni da ona postoji, niti da postoji opcija da se nekome obratiš zbog onoga što osjećaš, priznaje. Danas mu je, kako kaže, nevjerovatno da je kao dijete od 12 ili 13 godina kroz teške procese prolazio potpuno sam
Posebno naglašava da mu je ideja traženja pomoći izvan porodice tada bila nezamisliva.
– Često sam razmišljao šta bi bilo da sam se obratio dječjem psihijatru. Siguran sam da bih mnogo lakše prebrodio neke od najvećih životnih kriza, kaže Roberto, dodajući da je tada sve morao rješavati sam.
Osvrćući se na vlastiti profesionalni put, ističe da odluka da se bavi psihijatrijom nije slučajna.
– Često pitaju psihijatre zašto su izabrali taj poziv. Svi mi kažemo da to nikad nije slučajno ili pomažemo drugima ili pokušavamo izliječiti sebe. Možda sam želio stvoriti odraslog psihijatra koji će pomoći djetetu u meni, onom koje nikad nije dobilo odgovore na neka pitanja, iskreno dodaje, navodeći da pet godina lične psihoterapije. Zanima me šta se zapravo dešava u ljudskoj psihi. Kad svedeš medicinu na proste dijelove, svaka grana ima nešto konkretno za šta možeš da se uhvatiš. A psihijatrija je nekako neuhvatljiva, priča on.
Govoreći o trenutku kada dijete zatraži psihološku ili psihijatrijsku pomoć, Roberto kaže da roditelji to često doživljavaju kao lični neuspjeh, objašnjavajući da je to duboko ukorijenjeno u balkanskom modelu odgoja. Prema njegovim riječima, prva roditeljska reakcija često je pitanje: “Gdje sam pogriješio? Šta je pošlo po zlu u našoj komunikaciji?“ Razlog za to vidi u raširenom uvjerenju da je roditelj uvijek odgovoran, ne samo za odgoj, već i za psihičko zdravlje djeteta.
– To često jeste tačno, ali nije uvijek samo do roditelja. I to je jako važno naglasiti, upozorava dr. Grujičić.
Zbog toga apeluje i na kolege koji javno govore o roditeljstvu i mentalnom zdravlju da ne svaljuju svu krivicu isključivo na roditelje. Kaže da pripisivanje krivice jednoj osobi nikada ne donosi ništa dobro. Kao terapeut koji se bavi i porodičnom terapijom, ističe da savremena psihijatrija posmatra porodicu kao cjelinu.
– Svi članovi porodice međusobno utiču jedni na druge. Ne postoji jedna osoba koja je kriva za cijeli odnos ili za “propast” porodice. To je kao ljuštenje luka, ideš sloj po sloj i što dublje ideš, to više boli, kaže.dr. Grujičić.
Suština, dodaje, gotovo uvijek dolazi s jakim emocijama. Komentarišući sve češći trend da se roditelji i djeca predstavljaju kao “najbolji prijatelji”, dr. Grujičić upozorava da takav odnos može biti ozbiljan promašaj, naglašavajući da roditeljska uloga mora imati jasno mjesto. Prema njegovim riječima, problem nastaje u trenutku kada se u porodici izgubi hijerarhija i kada se svi stave na istu ravan.
– Ne možemo biti jednaki. Gubitak hijerarhije je veliki problem u porodičnim odnosima, ističe Grujičić.
Dodaje da ne zagovara autoritarno roditeljstvo, niti podčinjavanje djeteta, ali da su jasne granice neophodne.
Roditelji trebaju donositi odluke uvažavajući mišljenje djeteta u skladu s njegovim uzrastom. Ali odluke ne mogu donositi djeca, objašnjava. Pitanje koje djeca najčešće ne smiju izgovoriti roditeljima, ali ga terapeuti jasno vide u njihovom ponašanju, dr. Grujičić kaže da se pred njim stalno pojavljuju dvije tihe dileme.
– Kod starije djece, posebno u pubertetu i srednjoj adolescenciji, najčešće pitanje koje mi postavljaju ponašanjem jeste: “Da li je moguće da me ne razumiješ?”, kaže on i dodaje da je to vapaj koji rijetko dolazi riječima, ali se jasno vidi kroz povlačenje, bunt ili promjene u ponašanju.
Kod mlađe djece poruka je drugačija, ali jednako teška.
– Mislim da me najčešće pitaju: “Jesam li dovoljno dobar i kad nisam najbolji?”, kaže Grujičić, naglašavajući koliko je to pitanje univerzalno i bolno.
Govoreći o tome kako roditelji mogu odgovoriti na ta neizgovorena pitanja, ističe da je problem u tome što odrasli često uopšte ne prepoznaju poruku koju dijete šalje.
– Mi vidimo loše ponašanje. Vidimo neprihvatljivo dijete. Dijete kakvo nismo htjeli, objašnjava.
Umjesto razumijevanja, kaže, često dolazi poređenje s drugima i poruke koje dijete doživljava kao odbacivanje.
– Sve što poručujemo, često poručujemo pogrešno: zašto nisi kao onaj drugi, zašto se opet ponašaš tako, dodaje on.
Prema njegovom iskustvu, rijetko se dešava da roditelj zastane i zapita se šta dijete zapravo pokušava reći svojim ponašanjem. Mislim da u svojoj praksi nikada nisam sreo roditelja koji je rekao: “Čekaj da pokušam razumjeti šta mi moje dijete poručuje ovim ponašanjem”, zaključuje dr. Grujičić.
Upravo tu, u tom kratkom zaustavljanju i pokušaju da se dijete razumije, a ne popravi, dr. Grujičić vidi najveći potencijal za promjenu. Ne u savršenim odgovorima, već u spremnosti odraslih da čuju ono što djeca ne znaju ili ne smiju izgovoriti. Ova epizoda Oslobođene zato nije vodič za “ispravno” roditeljstvo, već poziv na više prisutnosti, manje straha i više pitanja koja počinju sa: “Šta mi moje dijete pokušava reći?”. Jer djeci, kako poručuje Grujičić, najčešće ne treba bolji roditelj već roditelj koji je spreman da razumije.
