Promjena kod djece koja izaziva frustracije kod mnogih roditelja je kada iz perioda komunikativnog djeteta, u procesu adolescencije pređu u dijete čija se komunikacija svela na jednostavne odgovore, zatvorena vrata i slušalice na ušima.
Stručnjaci navode da je povlačenje od roditelja normalna i nužna faza odrastanja, a ključ nije u forsiranju razgovora, već u razumijevanju i prilagođavanju pristupa, piše Child Mind.
Prije nego što roditelji njihovu šutnju shvate lično, bitno je znati šta se dešava “ispod površine”. Adolescencija je period intenzivnih promjena. U tom periodu prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za donošenje odluka I kontrolu emocija se razvija zbog čega su adolescenti skloniji emocionalnim i impulsivnim reakcijama.
Kada se suoče sa stresom u školi, svađom s prijateljima ili sa unutrašnjim nemirom, povlačenje u sebe je često odbrambeni mehanizam, a ne znak nepoštovanja.
Također, adolescenti prolaze ključnu fazu formiranja identiteta. Potrebno im je da se odvoje od roditelja kako bi otkrili ko su, u šta vjeruju i gdje pripadaju. Potraga za autonomijom izgleda kao odbacivanje, ali je temelj za izgradnju zdrave i neovisne odrasle osobe. Djeci su potrebni roditelji, ali na drugačiji način.
Cilj nije da natjerate adolescenta da govori, već da stvorite sigurno okruženje u kojem će se osjećati dovoljno ugodno da se sam otvori. Umjesto direktnog suočavanja s pitanjima poput: “Šta nije u redu”, preporučuje se stvaranje opuštenih trenutaka za povezivanje. Vožnja automobilom, zajedničko kuhanje ili šetnja psa su idealne prilike jer ne stvaraju pritisak direktnog kontakta očima.
Dostupnost roditelja, bez nametanja šalje poruku podrške i prihvatanja. Kada adolescent odluči nešto podijeliti, najvažnija vještina je aktivno slušanje. Najveća pomoć je dati do znanja vašim adolescentima da su saslušani bez osuđivanja.
Iako je povlačenje normalno, pojedini znakovi mogu ukazivati na dublji problem. Ako se dijete povuklo, izgubilo interes za aktivnosti koje je prije voljelo, ako primijetite promjene u spavanju ili apetitu, vrijeme je za zabrinutost. Ovakvo ponašanje može biti znak depresije, anksioznosti i drugog problema koji zahtijeva stručnu pomoć. Bitno je da vjerujete roditeljskim instinktima, a ukoliko postoji osjećaj da nešto nije u redu, korisno je da potražite savjet školskog psihologa ili terapeuta.
