Nekoliko minuta svakodnevnog razgovora, čitanja naglas ili kratkog „nastupa“ pred porodicom može pomoći djetetu da se sigurnije izražava pred drugima
Neka djeca u školi znaju odgovor, ali ipak ne podižu ruku. Znaju šta žele reći, ali se povuku čim osjete da ih drugi posmatraju.
Takvo ponašanje često se pripisuje stidljivosti ili karakteru, ali stručnjaci smatraju da se sigurnost u komunikaciji može postepeno razvijati, i to kroz jednostavne aktivnosti kod kuće.
Učiteljica i savjetnica za dječji razvoj Sheila Fortson smatra da djeca često nisu dovoljno navikla na situacije u kojima ih drugi slušaju i posmatraju. Zbog toga im izlaganje pred razredom može djelovati mnogo stresnije nego što roditelji očekuju.
– Samopouzdanje nije osobina ličnosti, nego rezultat ponavljanja, ističe Fortson.
Prema njenom iskustvu, dijete ne mora imati veliki nastup kako bi vježbalo ovu vještinu. Dovoljno je nekoliko minuta dnevno u kojima će imati priliku govoriti, biti saslušano i osjetiti da je ono što govori važno.
Pretvorite dnevnu sobu u malu pozornicu
Jedna od jednostavnijih vježbi jeste da dijete kod kuće dobije nekoliko minuta „svoje pozornice“. To može biti prostor ispred kauča ili bilo koje drugo mjesto u kojem se osjeća ugodno.
Može predstaviti knjigu koju je pročitalo, pokazati šta je napravilo, ispričati vic, prepričati događaj iz škole ili govoriti o nečemu što ga posebno zanima. Ostali članovi porodice slušaju, a nakon toga slijedi aplauz.
– Cilj je da dijete ustane, da ga se vidi i da dovrši to što je naumilo. Time se gradi vještina, poput mišića, objašnjava Fortson.
Kod mlađe djece sve može biti predstavljeno kao igra. Dijete može pokazati omiljenu igračku, otpjevati pjesmicu ili ispričati kratku priču. Kod starijih se može tražiti nešto više strukture, poput prepričavanja knjige ili objašnjavanja pravila omiljene igre.
Važno je, međutim, ne pretvoriti vježbu u pritisak. Cilj nije savršena izvedba, nego da dijete postepeno stekne osjećaj sigurnosti.
Čitanje naglas može biti odličan trening
Jedna od najjednostavnijih svakodnevnih aktivnosti može imati i dodatnu korist. Čitanje naglas omogućava djetetu da vježba glas, tempo, izgovor i izražajnost pred drugom osobom.
Fortson ovu aktivnost opisuje kao „vježbu samopouzdanja prerušenu u učenje čitanja“.
Publika ne mora biti velika. To može biti jedan roditelj, član porodice putem videopoziva ili čak igračke koje dijete postavi ispred sebe.
Ključno je da dijete ima priliku čuti vlastiti glas i naviknuti se na osjećaj da ga neko sluša.
Prvo pohvala, tek onda savjet
Nakon što dijete završi, najvažnije je pokazati mu da je njegov trud primijećen.
Fortson preporučuje da prvi odgovor bude aplauz i pohvala, a ne ispravljanje grešaka. Ako se odmah nakon govora počne ukazivati na ono što je dijete moglo bolje uraditi, vježba može izgubiti osjećaj sigurnosti.
Kod starije djece kasnije se može ponuditi kratak i konkretan savjet, ali samo ako su spremna pokušati ponovo.
Pohvala pritom treba biti usmjerena na trud i hrabrost, a ne samo na kvalitet izvedbe.
Deset minuta može biti sasvim dovoljno
Jedna od Fortsoninih jednostavnijih vježbi jeste „prepričavanje kroz lik“. Dijete izmisli lika i zatim mu pripiše vlastiti dan.
Umjesto da kaže: „Danas sam išao u školu“, može ispričati priču poput: „Bio jednom jedan dječak Marko koji je jutros krenuo u školu…“
Ovakav pristup djetetu daje određenu distancu i može mu olakšati izražavanje bez osjećaja da je cijela pažnja usmjerena direktno na njega.
Za ovu aktivnost nisu potrebni posebni rekviziti niti priprema. Dovoljno je nekoliko minuta tokom kojih dijete govori, koristi glas i tijelo pred osobom kojoj vjeruje.
Promjena se ne događa preko noći. Međutim, uz redovno vježbanje dijete s vremenom može postati spremnije da se javi na času, pročita tekst pred drugima ili iznese vlastito mišljenje bez tolikog straha.
Samopouzdanje se ne gradi jednim velikim korakom, već nizom malih situacija u kojima dijete dobija priliku da govori, bude saslušano i osjeti da je sigurno.
