Kako misliš, ne postoji moja druga polovina?
Lijepo. Ne postoji.
Uvijek je bilo zbog nekog.
Ili nečeg.
I uvijek sam vjerovala da radim dobru stvar
Bolna tema. Pitamo se zašto su nam djeca bolesna? Zašto mala, nevina stvorenja obolijevaju, gdje je tu prаvda, šta se dešava i gdje je tu Bog? Ne shvatamo, upiremo prstom, tražimo krivca u svemu, vodi, zemlji, hrani, vazduhu, politici. Upiremo…
Željela sam napisati tekst o tome šta je ono, sakriveno u nama, što nas tjera da vidimo samo loše. Umjesto toga, desila se jedna situacija, koja me je inspirisala da ovaj današnji tekst bude potpuno druga priča. Elem, prije dva…
Reci mi kada se desilo?
Mislim, opet?
Ma znaš o čemu pričam, nemoj da odmahuješ glavom i da se pretvaraš da te ne dotiče. Dotiče te i te kako, jer svako malo ti i ja u mraku, vodimo jedne te iste priče.
Mogla je padati kiša biblijskih razmjera ili biti suša decenije, ne bih primijetila. Mogli su mi govoriti da je samo ružan san, ne bih čula. Mogla su me djeca, gladna i bosa, danima vući za suknje i rite, ne znam…
Strah, draga moja. Strah je jedino što te može zaustaviti. Ni manjak novca, ni vremena, ni nedostatak podrške, drugi kontinent, samo je strah taj koji parališe. Proklet bio taj mali crv, kao u jabuci kojeg ne primijetiš dok ne zagrizeš…
SCENA 1. ”Gdje si do sada???” ”Na bazenu mama. Bila sam tamo cijeli dan.” ”Kako si otišla kada autobusi ne idu??” ”Ma …”, zamuckujem, ”… Zorica je … ” ”Govori!”, čujem glas i vidim njeno izbezumljeno lice od straha i…
”Šta da obučem?” na tren mi pada na pamet to vječito žensko pitanje. ”Hm, hajde iskombinovaću ove hlače, mada opet nemam majicu. Bože, stvarno nemam šta da obučem.” ”Kako nemaš”, u isto vrijeme dolazi sa druge strane, ”zar ne vidiš…
Juče sam napunila trideset i sedam godina. Ko bi rekao, čovječe? Mislim, ja za sebe samu ne bih sigurno. Nekako sam iznutra zapela na nešto što ne liči na godine, već prostor koji se oblikuje po meni i mom razmišljanju,…
