Jednom je jedan mladić
Imao sve
Ljubav prema sebi nikad ne dolazi iz zaljubljenosti u sebe, tako sam nešto zaključila nedavno.
Predugo sam bila mlada. Toliko dugo da je prestalo da bude zabavno.
Postalo je dosadno i prežvakano, a to je značilo samo jedno: da sam konačno ostarila, sazrela, evoluirala, degenerirala, štagod, ali pomakla se sa mrtve tačke izanđane mladosti.
Zimsko jutro 2006, mrak, pahulje… Na stanici, promrzla u crnom starom kaputu, nizala sam kratke odgovore u pokušaju usnule komunikacije.
Mnogo je godina prošlo otkako sam čitala Perl Bak.
Osam godina mladja sestra, u svom pubertetskom cvatu pokazuje mi uzbudjeno sliku i govori vidi kako sam lepa.
Jesi, lepa si odgovaram nastavljajuci da se bavim pranjem zuba i krajickom oka gledajuci sliku koju mi je euforicno pokazala.
Jennifer Lopez je bomba. Izgleda senzacionalno i ne bih htjela isticati „za svoje godine“, ali da. Za svoje godine izgleda senzacionalno.
Na jedini dio tijela kojim je uvijek bila zadovoljna padale su sunčeve zrake.
Bile su duge, tanke, listovi izvajani.
“Četrdesete su nove tridesete“, vrište naslovi posljednjih dana u mojoj glavi.
Stvarno se nadam da jesu jer sljedeći tjedan ulazim u posljednju godinu 30-ih i malo mi se, pardon my french, tresu gaće.
Milenu Marković sam sreo letos na putu ka Adi, na stajalištu dvadesettrojki, pedesettrojki i ostalih trojki koje jezde ka opštini Čukarica.
Nismo išli tamo već na Rockaway Lake Festival.
