Vozim se sinoć kući, nakon što sam se pohvalila da sam na godišnjem odmoru od sada i čime se bavim dobijem pitanje od čega pati naš narod? Jel lud?
Pre nekoliko godina sam imala priliku da učestvujem u simulaciji suđenja sa porotom.
Sve k’o na filmu.
„Ah, sama je kriva“, čujemo i čitamo komentare na mnogo ženskih nevolja koje nam dođu do ušiju, mobitela i ekrana računala.
Samo rijetki nađu rijetke…
Njih dvije su među njima…
Ako niste izgubili dijete, onda ne možete da razumijete kako je ireverzibilan moj bol kada kažem “Užasno je”. Ne postoje “prave” riječi koje će to učiniti prihvatljivim, ikada.
Sve novopečene mame, od onog trenutka kada to postanu su uvjerenja kako prolaze kroz najteži period svog života, posebno ove moderne, pa to sada ima nove riječi od tantruma, preko razvojnih skokova, terrible two, do tethinga i štatijaznam čega sve ne.
Nedostaje mi moja mama. Baš kako piše u naslovu. I baš kako tu isto piše, ona je živa. Nije ovo, dakle, ono nedostajanje kad nekoga više nema, pa ti prosto fali fizički i na sve druge načine koje povlači ta vrsta prisustva.
Ukoliko ste čitale (a sigurno jeste) knjigu “Ponos i predrasude”, nema šanse da vas barem jednom nije izluđivala gospođa Benet (Bennet).
Oduvijek su ljudi bježali od osoba koje su drugačije od njih, rugali im se i vrijeđali ih. Najgore od svega je kada takvo razmišljanje i ponašanje prenesu i na sljedeće generacije.
Nezaposlenost je jedan od najvećih problema sa kojim se svakodnevno nose ljudi u Bosni i Hercegovini, a potraga za poslom, napredovanje u karijeri i dobri radni uslovi naročito su veliki izazovi sa majke djece sa invaliditetom. Pored poslovnih obaveza one…
