Bila je noć i pjevušila sam posljednje stihove uspavanke, kada je odjednom rekla: “Vova?” Zabrinula sam se šta bi to trebalo da znači i vrtila se po sobi nekoliko minuta, dok nisam shvatila da traži vodu. Bio je to neopisiv trenutak shvatanja, da malo biće zavisi od mene i traži nešto. Osjeća, treba i pokušava reći: “Žedna sam.” Zamislite koliko je trebalo vremena da shvatim šta ona želi, a koliko mi odrasli mislimo da nam je teško da nas razumiju. Mi govorimo i uspijevamo se sporazumjeti na razne načine. Međutim, niko ne razmišlja o tome koliko je teško biti dijete.
Kao terapeutkinja, često pokušavam da zamislim kakav je život djeteta. Ako želim pronaći rješenja za poteškoće sa kojima se pacijenti susreću, prvo ih moram razumijeti. Svaki put se pokušavam staviti u kožu djeteta, kada trebam doći do nekog zaključka. Niko od nas odraslih ne može da shvati stvari sa kojima se djeca moraju izboriti, onda kada ih ne razumijemo.
Za početak, razmislite o tome kako bi vam bilo da vam se govori šta da radite i kako to da radite, beskonačno. “Pojedi ovu stvar koju nisi nikad prije vidio. Nemoj praviti takvu nepristojnu facu (šta nepristojno znači uopšte?)” Vrijeme je da idete negdje gdje ne želite ići, požurite, požurite da vidite sve što vas ne zanima.
Zamislite kako je djeci. Onemogućeno im je da pomjere ruke kako bi rezala papir, prosipaju mlijeko koje očajnički žele popiti i pokušavaju svima da objasne šta žele. Čak i kada nas direktno pitaju nešto, mi često ne razumijemo šta su mislili. Očit primjer za to je razgovor mog sina prije spavanja sa tatom.
Tata, reci mi kako je ovaj čovjek došao gore?
–Popeo se.
Ne, reci mi kako je došao gore?
Naš sin je frustrirano ponavljao i ponavljao više puta, sve dok nisam shvatila da zapravo želi reći: “Pitaj me kako je čovjek došao gore?”
Jedna pogrešna riječ mijenja cijelu rečenicu i uzrokuje probleme. Zamislite konstantni neuspjeh da ostvarite efikasnu komunikaciju sa ljudima u svom životu. Dan za danom, boreći se da pronađete pravu riječ, govoreći jednu stvar dok drugi shvataju pogrešno, bezuspješno pokušavajući da komuniciraju sa vama. I onda ljudi misle da imaju probleme u komunikaciji sa odraslima.
Jedna od mojih omiljenih knjiga za čitanje djeci je “Everywhere Babies”. Na zadnjoj stranici piše: “Bebe su voljene svakodnevno, svugdje. Zbog toga, jer se toliko trude, jer putuju daleko, za dobro ponašanje, zbog svega što su.” Skoro svaki put zaplačem, jer je to tačno. Uprkos svemu, one pokušavaju, pokušavaju i pokušavaju iznova. Provode dane u konstantnoj borbi da ih se razumije sa osmijehom, entuzijazmom i uzbuđenjem.
Opraštaju nam greške, ljutnje, strahove. Našoj nestrpljivosti odgovaraju strpljenjem, vole nas i žive bez nepromišljenog odustajanja, onda kada je teško. Zato onda, kada nas gurnu do kraja naših granica, pokušajmo se sjetiti da i mi to radimo njima, svaki put kada ne razumijemo šta žele. Vaše dijete svakodnevno pobjeđuje u stotinama malih borbi, kako bi vama predstavilo šta želi. Zapitajte se koliko ga puta niste uspjeli razumijeti?
Preuzeto sa stranice Nan Tolbert
