Poslednji dani leta.
Žamor dece razlio se po ulicama, odrazi sunčevih zraka iz izloga namiguju devojkama koje se u istim ogledaju dok sandalama kuckaju po trotoarima.
Srećan trenutak na plaži.
Zvuči kao kakav kliše.
Proljeće nije uvijek tako toplo i nježno, nije samo cvijetanje i toplina između dlanova prisutna u njemu.
Ovaj tekst želim da posvetim svim žrtvama nasilja.
„Do you pay regular visits to yourself? Start now.“
Jutros su javili da će vrijeme biti nepovoljno, nebo će obojiti tmina i otuđenost.
Otuđenost od sivila i beznađa, daleka, prostrana i snažna kao ruka džina.
Kao da nije oktobar
tvoje ruke podsećaju
na smokve.
„I had my patience tested.
I am negative.“
„When you find no solution to a problem, it is probably not a problem to be solved, but, rather a truth to be accepted.“
Ovih dana
Razmišljam kako moram biti ljuta kada god se svetlo gasi.
Ja bih ipak da se mi dogovorimo smijemo li ili ne pa da onda odlučim šta ću sa svojom bijelom kožom – otkriti ili pokriti.
