Rekao je ovo Aleksa Šantić, a ja sam, kunem vam se, bila najglasniji zagovarač ovih riječi sve do danas.
Neće, Šantiću. Znaju to moji vršnjaci, svi mladi ove zemlje, a i ja, da neće sunce tuđeg neba grijati kao ovo ovdje, naše. Znam i da ne mogu naći bolju majku od svoje i znam da nije život kada ti nema brata tu, pored tebe, da te digne.
Znam, Šantiću, ali moj brat je već otišao.
Na hiljade braće i sestara otišli su sa koferom, jednim ili dva, pod to sunce tuđeg neba. Vrate se tek ponekad, možda da udahnu i upiju još poneku zraku sunca, ali vrlo brzo spakuju svoje kofere i vrate se tamo gdje ne grije kao ovdje, ali zasigurno sija jače.
Šta bi ti, naš Šantiću, rekao kada bi znao koliko desetina hiljada duša, s razlogom kažem duša, napusti svoja ognjišta i zauvijek ode. Da, grobovi naših pradjedova jesu ovdje, ali znaš li Šantiću da još malo ovdje neće biti duše koja će znati da pročita šta piše na grobu svog pretka?
Naše sjene, Šantiću, odavno hodaju po našim ognjištima, ne plaše nikog, jer više i nemaju koga.
“Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit’ znaše.”
Hvala im, veliko im hvala, ali da su znali kome je ostavljaju, diktatorima bez očiju, sa rupom umjesto duše, sami bi je pretvorili u pepeo.
Tačno je, Šantiću, i da “nas ovdje svako poznaje i voli, a tamo niko ni poznati nas neće.”
A znaš li kakva muka, jad i čemer, bezumlje i varvarstvo, mora da te natjera da prije pružiš ruku neznancu, nego ostaneš u zagrljaju svog najmilijeg, majčice (i) zemlje?
Mi više nemamo priliku. Našu olovku kojom bismo zaokružili “bolje sutra” nema više ko da uhvati i podigne.
Umorni smo.
Ja sam umorna.
Umorna sam od pustih obećanja bezličnih ljudi, vraćanja mutne prošlosti sa pogledom na crnu budućnost.
Niko ti, Šantiću, ovu zemlju nije volio kao mi, potomci najvećih heroja koji su hodali pod ovim suncem, ali dosta je.
Kome da pružim ruku, ja, pupoljak, “juče se rodila”, kad onaj stariji, koji treba da me dočeka, misli da neće uvenuti jedino ako meni sasiječe korijen?
Na mladima svijet ostaje, ali ovdje svijet očigledno nije. Izvini i ti Šantiću, i ti zemljo, i ti majko, što svoje male svjetove moramo da gradimo na tuđoj zemlji, ali, uz dužno poštovanje, nismo krivi.
Nismo krivi što nam sa 20 godina traže bar 25 godina iskustva, što nas tjeraju da se zadovoljavamo njihovim mrvicama ubjeđujući nas da je to najbolje što možemo da dobijemo, što moja diploma znači samo papir i što me bojama moje sopstvene zastave zastrašuju.
Izvini Šantiću i što tvoje stihove, napisane baš onako kako treba, moram da koristim da pokažem kakva koplja nam zabadaju u leđa, a rane nam vidaju solju, uvjeravajući nas da je melem.
Ja ti, Šantiću, hoću još da kažem da nas ne kuneš kada jednog dana, pod najljepšim našim suncem, vidiš kolonu mladih lica bez osmijeha, sa suzama u očima i jednim ili dva kofera.
Znaj da smo morali.
A vama, mali i veliki diktatori i grabljivci, želim da se jednog dana osvrnete i shvatite da ste sami. Toga dana ili ćete ovu zemlju, nekada radošću okupanom, prekriti svojim suzama i pokajanjem, ili ćete takvi pohlepni i sebični kidisati i na sunce dok potpuno ne izgorite.
Osjetiti samoću je najgori osjećaj na svijetu, a ja vam ipak ni sada neću to poželjeti u potpunosti.
Ovog trenutka, svima vama, malim i velikim, poželjeću samo ono što ste nama uradili: Želim vam da stojite ispod sunca sopstvenog neba, a osjetite se isto kao što smo se mi osjećali pod svjetlošću tuđeg.