Januar je. Vrijeme praznika. Dani u kojima moja depresija (ili hiperaktivnost) doživljava svoj maksimum. Januar me podsjeća na bolnicu, dane koje sam provela ni na nebu ni na zemlji i sve one drage ljude koji neće vidjeti neke nove januare.
Te večeri sam imala napad panike, ni sama više ne znam zbog čega. I željela sam da ode, da me ostavi, samu sa svojim nemirima. Govorila sam, pisala, galamila. On je ostao miran:
„Lijepa moja, sve sam to već prošao, izgalami se, viči, udaraj me, jednom će sve proći. Ja ću i dalje biti tu. Ne brini, sve sam to već prošao.“
Puls mi se smirio. Dah utišao. Bol je nestao. Svi nemiri u meni su utihnuli. Disala sam. I polako shvatala da ga volim.
Sjećam se svojih 17 godina. Prvog zaljubljivanja. Pa perioda kada sam imala 20. I svih godina poslije. Djevojke su se mahom zaljubljivale u visoke momke, lijepe, nerijetko sportske građe i mangupskog ponašanja. Ja sam takve zaobilazila. Previše brige oko njih, smatrala sam. A svakako, izgled nema nikakvu važnost. Seksipil se ogleda u inteligenciji. A stav je vijekovima najjači afrodizijak. Danas, godinama poslije sjećam se svog razmišljanja s početka djevojačkih dana. I gledam njega, sa 30 godina i pokojom borom na licu, razigranog i iskrenog. I shvatam da ga ne bih mijenjala za bilo kojeg drugog muškarca, ma koliko zdraviji i snažniji bio.
Naša priča je ispisana jedne srijede 2016. ljeta Gospodnjeg. Ta srijeda je bila hladna, oštra, nekako grublja od svih srijeda koje sam doživjela za svojih 30 godina. Nije obećavala. Samo je nudila jedan odlazak na intervju za koji tada nisam bila sigurna kako će se završiti. Danas znam da nisam ni slutila ishod svega. Bila sam uplašena, nervozna. Možda je to samo moja duša vrištala, osjećajući da joj slijedi nešto. Jedan od mojih najdražih tekstova ispisan je te večeri. Ali i tekst mog života. On. Toplina. Nježnost. Povjerenje. Podrška. Ruka u ruci. Zagrljaj. Ljubav. I nastala je jedna potpuno nova ja. Postala sam Njegova. I koliko god mi imena dali, ostajem Njegova. A to je najkarakterniji identitet koji mogu da imam.
Na ovaj svijet sam došla prva. Nepuna četiri mjeseca prije njega. A počela sam da dišem hladne srijede kada su me pogledale njegove oči boje duše. Te oči i tu dušu ne mogu da uporedim sa bilo čim što sam u ovozemaljskom životu vidjela, samo znam zasigurno da je raj plave boje, upravo onakav kakav je njegov pogled. Spojile su nas iste tuge, iste radosti, isti trnoviti putevi, oni kojima se on već godinama vozi, a ja koračam izderanih đonova, nerijetko idem četveronoške a ponekad puzeći, jer život prečesto udara i po koljenima. Došao je tiho, nagovjestio svoj dah u mom životu i ostavio me da tražim: po mislima, srcu, životnim stazama. I čekao me. Otvorenog zagrljaja, zatvorenih očiju, onako kako samo heroji znaju.
Moj heroj ima 30 godina. Mišiće na rukama. Najljepši osmijeh na svijetu. Mene. Smisao za humor, onaj crni, najbolji. Moj heroj ima kolica, invalidska. Ne hoda, ali trči. I to rukama. Igra košarku. I najbolji je. Sa njim, najbolja sam i ja. Jer način na koji me gleda obavezuje me da budem bolja, ljepša, uspješnija. Najbolja. Jer me on takvom vidi.
Mi nemamo lude noćne izlaske. Ne planiramo ljetovanja i zimovanja. Zapravo, ne planiramo uopšte. Samo živimo. Držimo se za ruke. I oslanjamo jedno na drugo. Često razmišljam o tome sa kolikom lakoćom on priča o sebi i nedostatku koji već odavno ne smatra problemom i zapitam se da li je to zaista lakoća ili maska kojom me štiti od bola. Jer zna da njegova bol boli i mene. I divim mu se, šta god od to dvoje bilo. Divim se i njegovoj snazi, domišljatosti, volji, ljubavi prema životu koji mu je pružao samo udarce, one najteže.
I ako se priča zaista piše onda kada imaš nešto za reći, ja imam puno razloga za pisanje, samo ne znam kako da kažem, poredam i nabrojim sve što su ruke moj heroja učinile. Jer on je pao, preživio, naučio da „hoda rukama“. On pliva, igra košarku, gradi kuću. Nasmijava ljude. Čini sretnom jednu tridesetogodišnjakinju polomljenih snova. Malo li je. Sasvim malo rečeno, jer on radi i mnogo više, ali to njegovo više zahtjeva neke riječi kojih nemam. Jer on je tako poseban. A ja sam tako obična. U skoro svemu. Posebna sam samo u svom pripadanju njemu. U njegovom disanju za mene. Mom hodanju za njega.
