Sjedim neki dan na kafi s prijateljicom i kažem joj: „ Čak sam i njemu rekla da se osjećam staro i debelo.“ Kaže mi: „ Eh, baš si našla šta ćeš mu reći. Ja to nikad ne bih rekla. Samo mu još više privlačiš pažnju na svoje nedostatke. Baš tad ih onda tek primjeti. Ja sam najbolja, nema bolje.“ Sječem tu priču odmah u korijenu, jer vidim da neće ići tokom, koji će nas obe zadovoljiti. Samo cijelo vrijeme mi visi jedno pitanje u zraku – zašto od sebe praviš boginju, zbog nekog „ NJEGA“, ako se sama zbog sebe tako ne osjećaš? Zašto lažeš? I hajde što lažeš njega, ali lažeš i sebe. Daleko od toga da čovjek ne treba imati pozitivnu sliku o sebi. Pozitivna slika o samome sebi je ispravna i zdrava. Ali, koliko je to zdrav stav, a koliko maska? Blago onoj ženi koja se u svome životu nikad nije probudila, pogledala u ogledalo i pomislila da joj se ne sviđa danas to što vidi. Samo danas, samo ovu sedmicu, samo ovaj mjesec, samo ovu godinu, samo u pubertetu, samo u srednjoj, samo tokom fakulteta…
Meni je 24. Uvijek sam bila mršavica, onako. Nikad se nisam bavila sportom. Šta više – ne volim ga. Spadam u onu kategoriju ljudi s dvije lijeve. I tako, kako vrijeme prolazi, a ja volim slatkiše, pojavio se neki stomačić. Ništa pretjerano. I dalje sam zdrava. Fizički. Psihički, manje-više. Evo i zašto. Otvorim Facebook, tamo kojekakve napucane ribe, sponzorstva i reklame proteina, teretana, teretana, teretana…Ok, znam da ne volim sport. Pomislim da sam samo ljubomorna i ko mi je kriv dupe što ne dižem. Otvorim Instagram – tamo neki trend pilećih rebaraca, bez grudi, bez oblina, 40 kilograma. Otvorim Pinterest : dijeta bez ugljenih hidrata, 30 dana zategnuto dupe izazov, tablica kalorija, kako izgledati savršeno za more… Kažem sebi da ne mogu osuđivati sve i svakoga i počnem neke treninge. Mrzim ih i dalje. Još više. Obećam sebi da ću pripaziti šta jedem. Izbacim hljeb, makarone, rižu… Sedam dana se svađam s ljudima, jer sam prosto rečeno gladna. Lajem na ljude u čitaonici, u banci, u čekaonici. Od gladi sam umorna. Hoću da spavam. Mirišu mi kifle iz obližnje pekare. Zubi mi se pišaju. Dvije sedmice manjak hrane, zauzvrat ista cifra kilograma na vagi, 4x prehlada za 4 mjeseca i imunitet s lokalne deponije. Onda kažem, pusti mršavljenje, zdravlje je bitnije. Kupim neke tablete za jačanje imuniteta i pogodite šta! Vaga kaže – još kilograma. Dečko kaže da sam mu najljepša.
Eto, potrefilo se da volimo oboje jesti, ali se nije potrefilo da oboje volimo sport. Uživamo u degustiranju hrane, posjećivanju novih restorana i poređenju istih. Tako poslije malo obilnije večere, veli mi: „U kojem si mjesecu?“ Volimo se nas dvoje mnogo zezati. Jednom tako u šali kažem: „Kad bih ja išla u teretanu, pa se zategla, gdje bi mi bio kraj?“ Kaže: „ e bi to (ti) bilo loše. Moraš se malo aktivirati.” Kontam da je sasvim u pravu, jer stvarno sam lijena u pogledu sportske aktivnosti.
Tako smo šetali jedno veče gradom. Bila je subota i raja je već bila na ulicama spremna za izlaske. Naravno svašta tu ima za vidjeti. Pažnju mi je ukrala djevojka obučena u jednostavnu košulju, plisir suknju, onu ispod koljena, sako i jednostavne sandale s potpeticom. Bila je visoka i vitka. Mršavica. Međutim, nije otkrila svoje noge do zadnjice, niti svoje mišiće na stomaku. Nije obukla helanke, namijenjene samo i isključivo za sport da bi se ukazala zadnjica. Bila je sve suprotno od toga. Razgledajući sve to, otvorila se tema o izlascima, odjeći, djevojkama, momcima. Kaže on meni: „Jedna moja bivša djevojka je svake subote išla na plivanje, da bi se zategla za izlazak i baš bi se to primijetilo“.
Umukla sam. Ostatak večeri više nisam mnogo govorila. Uglavnom je to bilo da, ne, hoću i neću. Shvatio je da nešto nije u redu, ali ne i šta. A ja sam više umorna da objašnjavam. Dosta mi je negativnih komentara na sve starlete, djevojke iz grada, s silikonima, botoksiranim usnama i ostalim zavrzlamama. Čemu negativnost kad svaki put vidim da čita članak zvani „Super žena“ u kom se obavezno radi o nekoj top ribi, a tamo pregršt isfotošopiranih fotki. Dosta mi je da me mozak poredi s nekom bivšom i umanjuje moju vrijednost kao čovjeka, samo zato što nisam zategnuta il ti nemam mišiće ili šta već. Dosta mi je da se osjećam krivom svaki put kad pojedem čokoladni mafin. Dosta mi je medija, prenošenja vizuelnih laži, onog što je čovjeku za oko lijepo, a u realnosti daleko od toga. Dosta mi je 
marketinga i prodavanja magle, ugrožavanja zdravlja, gubitka samopouzdanja. Dosta mi je da na račun svake šale o mom stomaku, ja se krijući, danima plačem. Da sam ubjeđena, da osobi koju beskrajno volim, nisam dovoljno lijepa. Da nisam sebi lijepa. Da ubijam sebe idealom, koji nikad neću biti, jer je to prosto i prirodno nemoguće.
Zapitaj se jesi li lijepa? Kome? Sebi ili drugima? Zbog čega? Da li ti je zdrava slika o sebi? Ili je ipak zdrava drugima? Jesi li iskrena ili sebe lažeš? Suoči se sama sa sobom! Biti lijepa sebi nema cijenu. Biti lijepa jer društvo tako nalaže je džabe. Besplatno. I ne daj da te porede. Da ti govore kad da jedeš, šta da jedeš, koliko, kad da trčiš i da li da trčiš?
Ja sam odlučila da ću se ugledati na djevojku u plisirnoj suknji. Skromna ljepota je neprocjenjiva. Fizički se čovjek može oporaviti, ali psihička šteta je veća. Izgubljeno samopouzdanje se teško vraća, a onda se ponovo često gubi. Nije fer da se djevojka od 24 godine i 59 kg osjeća kao starica. A ja sada idem da obrišem i otkačim sve grupe, postove i pinove koji mi govore kakva ja to trebam biti svakodnevno, na poslu, na moru ili kod kuće.
