Blaga nizbrdica, tipična za moj novi grad, i udobne patike mi ne dozvoljava da se polako krećem prema plaži. Sedam minuta pješice ili nekoliko blokova od stana nalazi se plaža. Pješčana, a takve najviše volim. Iako je posjećujem već nekoliko mjeseci, svaki put osjetim jednako uzbuđenje kad joj se približavam i kad u nosnicama osjetim onaj miris soli, dok mi noga upada u pijesak.
Cijeli život sam maštala da živim pored rijeke ili mora i želja mi se ispunila, samo…ovo more, nije onakvo kakvo sam ja navikla da more bude, naše more, Jadransko more. Za početak nije more nego okean i to ne bilo koji nego Tihi okean. Ovdje se ne kupa jer je hladno, valovi su visoki i jaki, a hladni vjetar neprestano puše. Priznajem, sunce tuđeg neba grije, posebno kad vjetar na trenutak prestane.
Odlasci na plažu koju zovem moja plaža je dio neke moje rutine. Oni koji su prolazili kroz ovo što sad prolazim rekli su da će mi biti lakše kad budem imala neku svoju rutinu. O svojim osjećajima, o svojoj usamljenosti, o svoj toj lavini nepoznatih osjećaja razgovaram sa ljudima koji me razumiju, novopečenim dijasporcima ili onim sa malo dužim stažom. Osjećaj usamljenosti nekako prođe jer se okupiraš poslom i obavezama, a i naučiš da se nosiš s tim. Živimo u vremenu pametnih telefona, wi-fi ja, Vibera, Skypea, Facebooka pa čak i kad si u drugoj vremenskoj zoni svakodnevno si u kontaktu sa roditeljima, rodbinom, prijateljima. Nostalgija je druga priča, nostalgija nikad ne prestane, samo se nekad utiša, nema je sedmicama, mjesecima, ali nikad, nikad ne iščezne. Tako kažu i ja im vjerujem.
Nisam se nikad smijala dijasporcima kad su govorili o nostalgiji, ali ih nisam razumjela. Priznajem, neke nostalgične izjave, smatrala sam patetičnim. Nostalgija je više od toga da ti nedostaju ćevapi, jeftin i dobar frizer i zubar. Više je to pitanje srca, nego novčanika i dobrog zalogaja.
Mislila sam da se to meni nikad nece dogoditi, ooo kako sam se samo prevarila. Čak i kad je počela nisam znala da je prepoznam.
Pa ljudi, to je fizička bol! Razdire utrobu, boli poput slomljenog srca.
I najbizarnije stvari te podsjećaju na kuću, žena koja po travnjaku ispred svoje kuće skuplja smeće poput moje majke, klizavi pod u sali za vježbanje, baš kao što je bio u Bosni. Bizarno, rekoh.
I bez obzira koliko si oduševljen svojim novim gradom, taj osjećaj nostalgije te ščepa kao čudovište iz najgorih dječijih noćnih mora.
Suze, ne kapaju nego teku. A onda glavobolja, čak i bol u stomaku.
Iako znam da nemam za čim žaliti u Bosni to ne smanjuje užasne simptome nostalgije.
Nedostaje mi MIRIS jer i ovdje je trava lijepa i cvijeće i stijene i jezera i hrana i zgrade i bezbroj stvari kojih nema u Bosni, ali miris nije isti…ovdje mirišu pojedinačne stvari kao cvijeće na primjer, ali nema tog nekog posebnog mirisa u zraku kojeg nisi svjestan sve dok ne odeš negdje gdje tog mirisa više nema.
Nedostaju mi roditelji, sestra koja me uglavnom smarala, prijatelji, ali najviše od svega nedostaju mi poznate stvari. Koliko smo samo vezani za poznato, a koliko samo nepoznato umara. Čak i kad voliš izazove, previše je…
“Fake it, until make it”, što bi rekli u mojoj novoj zemlji, i još uvijek sam na “ fake it” dijelu. Ponekad mi se čini da mi je nepoznato postalo prirodno stanje. Ironično i kontradiktorno: svoja sam na svom u nepoznatom.
