Ovo je jedna posebna priča. Priča o Nekome i Nikome.
Svi ih imamo u životu. Imamo tog Nekoga kog volimo, kojim se ponosimo, Nekoga za koga svi znaju. A onda imamo i Nikoga. Nikoga na kojeg nikada ne mislimo, kojem se nikad ne vraćamo, Nikoga kojeg nikada ne spominjemo.
Moj Nitko je mladenačka ljubav. Ona prva ljubav, čista poput suze, platonska ljubav. To je ona ljubav uz koju počinjemo razumijevati sve one šašave ljubavne pjesme, koja nam budi nadanja, uljepšava snove, ljubav od koje toliko želimo, a opet ništa ne očekujemo. I ne, ne sjećam ga se, ne mislim na njega nikada. Ne pomislim na učionicu na kraju drugog sprata srednje škole gdje sam ga prije toliko godina prvi put vidjela. Ne pomislim na te tužne crne oči i na bore koje se pojave oko usana kada se nasmije. Nakon toliko godina gotovo da i ne čujem njegov glas kako komentariše sinoćnju igru Milana i Rome, planirajući bijeg sa idućeg časa. I ne, ne sjećam se kakva sam osoba tada bila. Rekli su mi da sam bila stidljiva, nasmijana kada je on u blizini, blaženo nesvjesna životnih izazova.
Vidite, ja od Nikoga nisam ništa ni očekivala, a kamoli da uzvrati moja osjećanja. Bilo bi to kao dobitak na lutriji, gotovo nemoguće. I bilo je nemoguće, iako sam pokušala. Pisala sam Nikome posebne ispovijesti, ispovijesti iz školskih klupa. Željela sam, čak i ako ne shvati, da sebe vidi mojim očima, očima zaljubljenog djeteta koje prvi put voli. Željela sam da vidi kako je biti nekome Netko.
Informacije radi, nije uzvratio. Tko bi rekao da jedno: “Žao mi je, ne osjećam isto” može da sruši čitav jedan svijet i svojim bolom, ne samo da te uvjeri u postojanje duše i srca, i slomi ti iste na toliko komada da je potreban neko poseban da te sastavi.
Moj Netko je zaista poseban. Rekla bih, luđak kao ja. Njega nisam upoznala na ulici, preko prijatelja ili u školi, i zato je toliko i poseban. Znate ona upozorenja tipa: “Ne petljaj sa momkom preko interneta, ako ga nikad nisi vidjela, možda je manijak”? Uspješno sam ignorirala takvo i upoznala svoju srodnu dušu.
Znate, to je ono kad se sve kockice poslože, volite istu muziku, navijate za isti klub, bukvalno završavate jedno drugom rečenice. Zahvaljujući njemu, sve dođe na svoje, sve ima smisla i vrijedi jer vas je dovelo do njega, čak iako je on kilometrima daleko. Onda se i čekanje isplati. Čak i Sarajevo postane Pariz, a kiša na Baš-čaršiji dok ste zajedno zagrljeni draža od svih Ajfelovih kula i Nijagarinih vodopada na svijetu zajedno. Problem je što ništa ne traje vječno, ma koliko mi to željeli.
Svi mi imamo tog Nekoga i Nikoga. Netko je zaista poseban, on vrijedi sve patnje i bola, njega čekamo čitav svoj život, i sa njim smo spremni ostariti, sa njim bi se i okorjela feministica odrekla svojih ideja i bila spremna biti samo jedna u nizu domaćica iz predgrađa. Problem je možda što Netko ne funkcioniše bez Nikoga. Mazohizam u najavi, bez mogućnosti sretnog kraja iz bajke.
Šta se dešava kada se situacija preokrene, kad naš Netko, od kojeg smo očekivali tako mnogo očekivali, postaje samo još jedan Nitko, a Nitko postaje Netko, o kojem ćemo pričati unucima, o ranama koje ne prolaze, o ranama koje vrijeme ne liječi? Istina je da se naš život, ma koliko ljudi upoznali, svede sve na samo par osoba. Oni su naši sinonimi za sve ostalo. I ne gledajte me tako, sigurna sam da ste svi pomislili na jednog Nekoga i Nikoga čitajući ovo. Da li vas je boljelo, ili je vrijeme uspjelo izliječiti tragove postojanja jednog ili drugog, ne znam. Znam samo da su i jedan i drugi jednako bitni.
Potreban nam je jedan Nitko. Potreban da mu se ponekad, makar i u sjećanjima vratimo, da se vratimo i prisjetimo i nas i njega, jer sjećanja, pogotovo ona posebna, ne umiru. Ja na svog Nikoga možda i ne mislim tako često, samo u trenutcima kada me sjećanja sustignu. I tada se sjetim kako bih se na nastavi instiktivno okrenula ka njemu, kao suncokret prema svom Suncu, očekujući da se nasmije pa da i meni dan bude lijep, očekujući da ga vidim, čak i kad znam da nije u školi. Zanimljivo je kakve smo sitnice u stanju zapamtiti – zvuk nečijeg osmijeha, sitnu gestu simboličnu samo za njega, i da li ćemo se sjetno nasmijati, nadati se da je da je dobro gdje god bio, do nas je. Hoćemo li ga se sjetiti bez bola, čak i nakon godina bez vijesti o njemu, to je isto do nas samih, ali jamčim, ako je to bila iole jača ljubav, zaboljet će vas, ali nasmijat ćete se, baš radi tog Nikoga.
Potreban nam je i jedan Netko. Sa njim ćemo sazriti, zavoljeti život, i ako bude sreće i ostariti.On je poseban, možda ne za druge, ali za nas jeste. Možda ga nećete odmah zavoljeti, možda sve neće ići glatko, ali ne odustajte. Pogotovo ako je zaista Netko, onda ga vežite ako treba i ne puštajte. Kroz život će nam paradirati gomila ljudi, neki će biti sinonim za prijatelja, sestru, prvu ljubav, osobu koja nas je povrijedila, ali samo jedna osoba zaslužuje da bude taj Netko. On će vas nasmijati, ponekad nervirati do bola, ali razumjet će vas, voljeti zbog vas samih i ni u kom slučaju mu ne dozvolite da postane nitko. Ne onaj Nitko kojeg ćete se sjetiti sa sjetom, nego beznačajni nitko.
Na kraju krajeva, i mi sami smo Netko za nekoga i Nitko za ponekog drugog.
