Dan je bio sunčan, topao, obećavao je vrućinu, kakva zna da bude u julu na Balkanu. Svatovi su trebali da dođu svakog časa, a meni se činilo da svo okruženje mog malog mjesta zna i osjeća da treba da se desi neki događaj, važan za sve, iako se ticao samo mene i moje porodice, one iz koje idem i one u koju ulazim krupnim i sigurnim koracima, razdragana. Tada sam vjerovala da čovjek može biti srećan koliko se nada. O nesrećama nisam razmišljla. One su se dešavale drugima. O njima sam samo pokadkad i ponešto čula bez posebnog interesa za njihove uzroke i posledice.
Tog jutra sam započinjala jedan nov, djelimično planiran, život. Divila sam se Urošu, čovjeku za kojeg se udajem, pa sam svoj osjećaj prepoznavala kao ljubav i tada i sada potpuno sigurna da žena mora ponekad malo, a ponekad i mnogo da se divi muškarcu sa kojim će provesti život i koji će biti otac njihovoj djeci. Pažljivo sam osluškivala bat koraka, škripu kočnica, glasove… sve što se moglo povezati sa predstojećim vjenčanjem. Radovala sam se što je porodica na okupu, a bila svjesna da su sve moje sestre tu i zato što su poštovale običaje kićenja svatova, što uvijek rade ženska čeljad iz porodice iz koje nevjesta ide.
U veseloj atmosferi izuzetak je bila moja majka. Plakala je, kao da me sahranjuje, kao da je predskazivala lavinu nesreće koja će se sručiti na našu porodicu. Prema svojoj djeci je pred svijetom bila brižna, a u osami našeg doma hladna i nepristupačna. Prema Urošu nije gajila simpatije, nije to ni krila, nalazeći mu mane i tamo gdje ih nema. Uprkos preziru i gledajući sa sažaljenjem, koje je dolazilo iz dubine njene duše smatrala je da je Uroš čovjek vaspitan da bude odgovoran i dobar domaćin. Mane mu je detektovala brojne – uobražen, prepotentan, ružan… i cijelo njeno biće se upinjalo da pronađe i definiše još neku manu znajući da je nemoguće promijeniti, za nju tragičnu, moju sudbonosnu odluku da se za Uroša, udam.
Ona sama došla je iz grada u kom je otac studirao, ponijevši sa sobom nemir svoga djevojaštva, sva u panici kako da se prilagodi novoj sredini. U hladna zimska i vruća ljetnja predvečerja njene bi misli bile potpuno zaokupljene rodnim krajem, za kojim je žalila, iako je tamo išla svake godine, kao na hodočašće, pripremajući se za taj nedugi put kao da ide na drugu planetu. Čeznutljivo je pričala o svom djetinjstvu, o brojnim abortusima njene majke, o ocu – željezničaru koji se mučio da prehrani porodicu, budući je i iza njega i iza njene majke, bio po jedan brak iz kog su izašli sa po jednim djetetom. On muškim, a ona ženskim.
Oca se, prigodom svog vjenčanja, ne sjećam jasno. On se, kao i čitavog života uvijek gubio negdje po stanu, radeći neke „neodložne“ poslove. Čekao je da se sva ova „furtutma“, izraz koji je često koristio, završi, pa da se vrati u sigurnost svoje samoće. Oca se sjećam jasno i sa mnogo detalja iz svog djetinjstva. Umio je sa „malim“ i neprimjetnim ljudima, znao je da ih uvaži, da za njih kaže i uradi dobro, potpuno svjestan da od njih protivuslugu svojoj dobroti nikad neće biti u prilici, a neće imati ni potrebe da traži. Na taj način vraćao je dug svojoj sujeti, smatrajući da je od Boga poslat, da beznačajnom čovjeku pomogne. Bili su to nezaposleni fizički radnici, bivši golootočki zatvorenici, prodavačice na trafikama, ostarjeli frizeri bez mušterija i ini koje je po potrebi zapošljavao preko poznanstava koja je stekao u moćnim krugovima vlasti u kojima se kretao. Oni su sa divljenjem bili zahvalni, ne propuštajući priliku da njegovu dobrotu istaknu gdje god bi se našli.
Umio je satima da čita poeziju i analizira do tančina poruke književnog djela koje je bilo na stolu, tom njegovom ličnom oltaru, na kom se nalazila još i grafitna olovka kojom bi podvlačio najinteresantnije djelove teksta. Jedino tada je njegovo strogo i mirno, opasno lice dobijalo neku posebnu blagost i mirnoću.
Moja rođena sestra, Milena, naizgled je pomno pratila ovu kućnu gužvu oko moje udaje. Oni koji su je dobro poznavali, znali su da žali što njeno vjenčanje nije bilo ni nalik mome, a slutili su i da je vrlo nesrećna u svom braku, koji je bio brzopleto sklopljen, uprkos dugom poznanstvu sa Stevanom.
Ona je jednog dana, tada prije četiri godine, otišla od kuće i iz njegove se javila da je pronašla dom i sreću i da joj je lijepo… tamo. Majka i otac su čekali na sledeći potez njenog izabranika. On je jednog petka došao, bez osmijeha, kod mog oca i obavijestio ga da će se on i Milena vjenčati u neđelju i da možemo da dođemo u opštinu… ako hoćemo… U zagušljivoj sobi otac je primio vijest potpuno miran i očekujući je. Vladala je neprijatna i preduga tišina, jer se očekivao njegov odgovor na Stevanovo kratko obavještenje, precizno i bez emocija ili bar podrhtavanja u glasu koje se dešava pri saopštavanju važnih odluka. Otac je počeo… Govorio je sporo, tiho i proračunato. Nije pokazivao da se stidi njenog postupka kojim ga je stavila u poziciju da, tobož, odluči o davanju blagoslova njihovom naumu i podsjećao je Stevana kako ju je „jurio“… nekad. Izgledalo je kao da se konačno sjetio zašto je superioran nad njim, pa je njegovo izlagnje ličilo na podsjećanje kako je, ustvari, njihovo poznanstvo i trebalo da se završi brakom.
Na vjenčanje smo otišli, u opštinu svi, opet plačući, kao da nas suze, taj porodični lajtmotiv prate u svemu, ali na slavljenički ručak u hotelu nismo. Par godina posle moje udaje Milena je odlučila da ode iz života, sama, uprkos djetetu koje je par dana prije njene smrti napunilo četiri godine… Danas kad imam odraslu djecu, znam da je korijen i njene depresije koja ju je odvela iz života i moje koja me je u životu ostavila, rečenica koju je sa svojih petnaest godina izgovorila, sublimirajući suštinu naših porodičnih odnosa – „niste trebali da imate djecu“!
