Nedostaje. Nedostaje svaki dan mog života, bolno i neopisivo.
Nedostaje da pjevamo zajedno, da se veselimo, da se smijemo. Nedostaje da poljubi u kosu mali izdanak moga srca koga nikada neće upoznati. Nedostaje da ga zagrlim, čvrsto, najčvršće dok zamišljam na trenutak da je to moj tata koji od moje šeste godine nije sa nama, odnijelo ga jedno proljećno jutro u vihoru rata. Toliko bolno i razarajuće, a opet utješno je ličio na njega. Nedostaje da me nervira stavovima toliko različitim od mojih, a da me razgali dušom u kojoj sam prepoznavala sve nas, djeda, tatu, sebe samu. Bio je srž naše porodice. Nikada više neće biti isto, ništa, ni običan dan, ni radost, ni žalost. Tata mi nedostaje svaki dan, ali to nedostajanje nije zasnovano na sitnicama koje smo dijelili, jer ih se ja više i ne sjećam. To nedostajanje je tu oduvijek, uz njega sam rasla i naučila sa tim da živim, potoci prolivenih suza kroz djetinjstvo i adolescentski period su učinili svoje. Međutim, ovo friško nedostajanje je mnogo životnije i opipljivije.
Radila sam taj dan kada su me pozvali da izađem napolje. „Nema ga više“, rekli su. „Umro je, umro!“, odjekivalo je u mojoj glavi. Trenutak nevjerice i konfuzije i one misli koje kažu „Nemoguće, lažete, još sinoć je bio tu, živ i zdrav“. A srce, srce je znalo još prije nego što je čulo te riječi, da je još nekoga izgubilo. Pročitalo je to u očima glasnika i u milisekundi propalo u najcrnje dubine, a onda su došle i te riječi, pokosile me kao neka mermerna kugla ispred koje ne mogu pobjeći, i oduzele mi dah.
Bol, opet ta tako poznata i teška bol u duši. Para, razara, i ono staro pitanje „Zašto, zašto baš on“ koje sam sebi postavljala iznova i iznova vrišteći u mislima kao onomad kada me je on kao djevojčicu nosio šljunčanom stazom koja je vodila prema našoj kući nakon što mi je rekao najcrnje vijesti koja jedna djevojčica može da primi, preteške za moje tanke nožice i mojih nepunih šest godina.
Upravo zbog toga, kroz život sam uvijek kročila bojažljivo. Činilo mi se da svi vide taj moj bol, moju nesigurnost i uništene snove. Nekako, poslije toga nisam vjerovala nikome. Činilo mi se, ako onaj kome sam bila najbitnija više nije tu, kome ću ikada više biti bitna. Mama se trudila, zaista jeste, ali njeni meki dlanovi nisu bili dovoljni da odagnaju moje boli. I za nju sam se bojala, o itekako. Noćima sam sanjala da i nju gubim. Jedne noći bi u mom snu umrla, druge bi me napustila, treće bi me od nje oteli. Budila sam se u strahu i u suzama. Decenije su prosle, a i dan danas, iako imam svoju porodicu, najviše se bojim za nju. Moju najbolju drugaricu, moj oslonac i podršku. Moje najtoplije oči i najnježnije ruke. Bojim se opet one crne rupe i teške kugle, koja kada god te pokosi, shvatiš da iako si mnogo napredovao, naučio i odrastao, u duši si i dalje nejak da se nosis sa tom težinom.
U onim momentima kada je najljepše, kada pjevam koliko god me grlo nosi, presječe me neka zebnja. Nakon velikih gubitaka, svaka radost ima svoju drugu stranu, njen odsjaj nosi krivicu što si nakon svega i uprkos svemu spreman da se od srca veseliš. Tada, duboko u sebi, pomolim se za još takvih dana, jer za njih se živi i zbog njih se sve preživljava. Pomolim se da smo bar još koji put svi tako sretni i na okupu.
