Odlučila sam da stavim tačku na sve. Dan je za mene postao mučenje, samo mi je san davao spokoj.
Svako jutro mi je seklo srce, kao oštrica noža u rukama krvnika. Ni šamari, ni udarci, ni sva poniženja koja mi je priređivao nisu bolela koliko glas moje griže savesti. Više nisam mogla da živim u tom paklu, u sopstvenoj klanici.
Dan je počeo kao i svaki drugi jesenji dan, bilo je mračno sa puno kiše. Posmatrala sam kako opada lišće na drvetu ispred naše kuće. Drvo je bilo skoro sasvim golo, tek pokoji žuti list je ostao na njemu. Kada sam prvi put kročila u ovu kuću, bilo je puno trešnjinih cvetova.
Tog dana sam bila raspoložena bolje nego inače, on je bio ceo dan na poslu. Morala sam da oribam pod, jedno od mojih zaduženja, sve je moralo da bude savršeno za njega. Pre četiri godine u ovom periodu, bila sam brucoš francuskog jezika, a sada na kolenima ribam pod po kom on gazi. Tad me je još voleo i samo zbog te ljubavi ja sam pristala na sve. Zamenila sam svoju budućnost za život služavke. Služavke samom đavolu.
Ne znam kada i kako je sve pošlo po zlu. Samo sam se probudila jednog dana i shvatila da je njegova mržnja u očima, njegovo tinjajuće nezadovoljstvo postalo nešto sasvim normalno. Umesto tepanja, ponižavao me je. Umesto poklona, udarao me je. Umesto ljubavi, uslovljavao me je. Jednostavno, prestao je da me voli.
Bila sam krivac. Život ga je gušio, lagano je počeo da propada, a ja sam postala njegova vreća za udaranje svaki put kada ga neko jači, bolji, prestigne, ponizi.
Našao je i drugu ženu. Lepšu, obrazovaniju od mene. Ona je još zanesena njime, njegovim pokretima, rečima, osmehom, kao što sam i ja bila. Ona još uvek ne zna da predaje srce čudovištu. Ni ne sluti.
Prema njoj je blag, ljubazan, obziran. Ona je njegov savršen trofej koji pokazuje kolegama i prijateljima. A ja, ja sam samo sluškinja koja mu pere noge, koju ima kad poželi i koja mu prećutkuje sve. Ja sam samo robinja.
Moje mučnine, povraćanja, malaksalosti je besno dočekivao sa otrovnim opaskama, ubeđen da lažem. Za njene temperature i kijavice je brže-bolje vodio kod lekara. Što mi je bilo gore, on je manje razumevanja imao. Kap koja je prelila čašu. Nisam htela da mu pružim to poslednje zadovoljstvo, da umrem pored skota.
Kuća je blistala i ručak je bio spremljen. Sve sam ostavila savršenim ovaj poslednji put. Nikakva obaveza ni ljubav me nisu vezivale za ovu kuću, kuću punu nesreće, koju sam nekada zvala dom.
Ništa mi više nije smetalo, ni vetar koji je duvao, ni strah od osude bližnjih, pa ni strah od njega. Odlučila sam prvi put samostalno, da uzmem život u moje ruke. Godinama sam grešila i saplitala se o pogrešne izbore, ali danas kao da je sva patnja i svo moje mučenje isčezlo.
Udišući vaduh punim plućima, pokucala sam na vrata doktorove kancelarije. Znala sam da sam spremna da čujem istinu o mom stanju. Nisam više htela i od toga da bežim. Danas sam bila dovoljno jaka da izdržim sve.
-Dobro došli, nisam Vas danas očekivao, sedite- reče mi doktor. -Koliko je ozbiljno- nestrpljivo sam upitala, -moje stanje? -Gospođice, ozbiljnosti nema, šta više u pitanju je radosna vest- reče on, -trudni ste.
Danas sam bila dovoljno jaka da izdržim sve. Sve sem ovoga.