Prepoznat ćeš moje teške uzdahe koje mi život servira, ali ćeš prepoznati i breme koje nosim na svojim plećima otkako si me pustila samu u svijet. –Trbuhom za kruhom, kažeš.
U mojim očima vidjela si sebe. Moj uspjeh hranio je tvoj neuspjeh. Ali majko, jesi li ikad vidjela u mojim očima sreću?
Nisi, jer mene nije bilo u putevima sreće. Pisat ću ti o svom životu jer slušati nikad nisi mogla. Kruh za kojim sam otišla bio je suh i bajat.
Kora mu je bila jako tvrda i bolna. Žvakala sam i davila se u njemu danima, mjesecima i godinama. Učila si me da šutim, da trpim i da guram dalje. Trpjela sam. Šutjela sam o svojoj vjenčanici, bijeloj poput prvog snijega. Postala je krvava. Šutjela sam o batinama koje sam primala doživljavajući ih kao izliv ljubavi.
Ljubav sa velikim slovom LJ. Učila si me da šutim i poštujem sve oko sebe. I jesam. Poštovala sam svaki udarac u trbuh gdje se nalazila moja mala kćerkica. Nazvala sam je Darija. I mrtvom djetetu potrebno je ime.
Tvoje lekcije nisu bebu ostavile u životu. Majko, trbuh mi je prazan odavno. U njemu nema života, ali nema ni mrvice kruha. To je kruh kojem si me uputila. Život, ono što je ostalo od njega, položila sam u ruke drugima.
Ljubav je potrebna da bi se živjelo, tako si mi govorila. I jeste. Sada dajem svakom pomalo Ljubavi da bih opstala. Nekome na sat, nekome na dva. Zavisi kakve su čije želje. Učila si me, majko, da drugima pomažem u nevolji. I pomažem, dajem im Ljubavi svaku noć. Ali pomažu i oni meni, plaćaju mi za svaki poljubac, za svaki zagrljaj.
Kruh je jako poskupio ali nemoj tugovati. Budi jaka i zapali svijeću kada kasna jesen dođe a ja ću se sjećati onih borovnica koje si mi znala ubrati. Znala sam da ću jednom cijeli svijet dati da mi ih ponovo ubereš. I dala bih svijet za jednu mirnu noć, s tobom, u tvom krilu. Tvoje krilo zamijenio je mokar pod i tvrda podloga umjesto toplog jastuka.
Tvoju nježnu ruku zamijenio je udarac. Tvoje riječi zamijenile su uvrede ali one ne traju dugo. Bude bolje, kada ručak bude na vrijeme gotov i kada jelo ne bude ni prevruće ali ni prehladno, nego ‘nako, taman. Ali vrijeme liječi i odnosi sve. Ne tuguj i ne plači. Bolja vremena dolaze.
Doktor mi je rekao da živim kako najbolje umijem jer nije mnogo ostalo. Par mjeseci lijepog života. Otada se trudim da svako jelo posebno lijepo pripremim. Da ukrasim dovoljno lijepo sto i da sva odjeća bude ispeglana kada LJubav krene na posao. Muž je ogledalo žene, tako je narod govorio a ti si govorila da je bog stvorio veliki svijet za mene. I jeste.
Svijet jeste veliki prostor, ali prostora koji bi mene primio nema. Nema ni ljudi koji su odnosili dijelove mene. Tražila sam ih, susretala i oduzimala dio sebe koji su odnosili. Ali ti dijelovi više nisu odgovarali kao neodgovarajuća koštana srž u odavno truhlom tijelu. Ali, majčice, dolaze dani bolji. Evo, jutros je jedan osvanuo. Povraćala sam krv sa izlaskom sunca.
To je i prvi put da sam se nasmijala. Moja me krv usrećila a tijelo je živnulo. Počistila sam kuću, pripremila ručak i ubrala tratinčice. Brzo mi uvenu iako ih prebacim u veću saksiju. Nekad mi se čini da im malo pjevam, ili ih malo zalivam. Ali ne odustajem od njihovog prisustva.
Sjećaš se, ti si me učila da ništa polovično ne činim. Tako i umirem. Na rukama vlastitog grijeha plaćam dželatu kesom dukata da dobro obave svoj posao. Ako me sretneš u snovima, u nordijskoj noći, znaj da sam za nju i živjela.
Za jednu nordijsku noć, majko.
