I reći ću ti: “Udari, ajde udari opet.”
Ovaj put udari na najjače. Izbij mi dah iz pluća. Zabij prste u utrobu. Raskrvari mi misli. Oštro i precizno razreži liniju života. Udari tamo gdje oduvijek boli. Pokidaj šavove sa zaraslih rana, prišij nove ožiljke. Ovaj put, izvuci sva oružja. Jer ovaj put idemo na sve ili ništa. Hoćeš jecaje, neću pustiti ni glasa. Hoćeš suze, obrazi će mi ostati suhi. Hoćeš preklinjanje, na koljena se ne spuštam. Hoćeš bolne uzdahe, zaustaviti ću dah. Rugam ti se puzajući dok izobličeno ti lice uživa u urlicima. Krvave ti ruke kidaju duše, tvoji trikovi odavno su otkriveni.
Ajde udari opet živote, ustati ću. Udari svom snagom, ne boli me, slagati ću. Ajde živote ne budi kukavica. Nije prvi put, ali jednom od nas zadnji je.
Živote, ne pitaj me zašto te izazivam. Ti si svijet, prodaješ se, kupuju te i preprodaju, mjere te i važu, vrte se oko tebe ne znajući ni sami dokada će te imati, a opet ne plaše se da će te izgubiti. Ili tako kažu. Ne razumiješ ti ovo moje ludilo, čistim inatom izreci “život nije fer” satkano. Ja bi tebe proživjela. Ne preživjela.
Nisam ja jaka živote ako se to pitaš. Slabost pomiješana sa ludošću rode nadu. Blato i poderana koljena upere pogled prema gore, pa makar nakratko oči zapeče svjetlo. Živote, budalo jedna, zar misliš da je dobro sve što nudiš? Zar misliš da se ne sjećam ruku koje si mi nudio, a prsti im iza leđa prekriženi, pjesama koje si pjevao, a nijedan stih me ne ježi, usana punih priča o miru,a u glavi ratove vode.
A šta je sa pozivama na letove sa svezanim krilima? Zar misliš da sam zaboravila oči koje pogled spuštaju, krila u kojima je tijesno i hladna su. Zar stvarno još podmećeš tijela kao oklop duše, prelako svuku svu odjeću s njega ne znajući da golu kožu možeš pokriti, tijelo možeš sakriti, ali nagu dušu još nitko nije uspio plahtama ugrijati. Živote, zar se ne sjećaš?
Rekla sam ti davno kada sam vidjela mjesta na koja me vodiš i ljude kojima me predstavljaš. Dok sam ja bacala kockice nadajući se šestici ti si dijelio karte i rekao “mala nauči ih miješati”. Rekla sam ti kod prvog napada panike. Šta to radiš živote? Zar da te gledam kroz rešetke zatvora u sebi sagrađenog. Rekla sam ti neću i kad sam mislila da neću izdržati. Evo ti živote život, ovakav mi ne trebaš. Dok smo se gledali kroz nišan povukla sam okidač. I ne, nisam pucala u tebe živote. Ranila sam sebe. To je bio jedini način da se mogu izliječiti. To je ožiljak koji sporo zarasta. Znaš onaj jedan koji boli na promjene vremena, krivi dodir, krivu riječ. Onaj koji puca po šavovima od svake nepravde i lažnih obzira. Onaj koji prokrvari na tuđe nesreće i ne shvaća zašto ljudi sve više i više jedan na drugoga liče. Slične maske kriju različite priče. Rekla sam ti one noći nijemih krikova kada je jedan čovjek postao anđeo, a ti si nastavio teći. Rekla sam ti kod svakog igrokaza nakaza za čije sam izvedbe karte preskupo plaćala. Rekla sam ti jebeš takav šah u kojem se vrte samo lovci i pijuni.
Rekla sam ti kada sam zadnji put ljubila vrat bez mirisa i okusa. Kada sam noćima istraživala kartu vena na njegovoj ruci i slijedila tragove puta do slijepih ulica. Nisam ti ja za to živote. Za tvoje beznađe i tvoje tuge. Za tvoje crnilo i tvoje bure. Nisam ti ja za priče kojima pravdaju svoj strah od zagrljaja, emotivnog se budalom naziva, a sanjara luđakom. Živote oni ponosom prebrišu sve izrečeno, inatom iščupaju i latice i korov. Živote oni bi te živjeli na tuđi račun. Nakupile im se i rate i kamate, a oni i dalje kidaju i bacaju opomene.
Živote znaš li da danas ljubiti ne znači im mnogo. Znaš li da preglasno cvrkuću, kao da ne znaju da nije svima proljeće u proljeće. Morali bi to znati.
Rekla sam ti. Nisam ti ja za to živote. Pusti me da vjerujem. Pusti me da se šuljam tražeći na kojem boku spokoj spava.
Pusti me da skupljam krijesnice i kradem uzdahe. Ne diraj mi nadu, ne traži za čudesa objašnjenja. Ne trpaj me u svoje kalupe, ne dodjeljuj mi svoje brojeve i ne svrstavaj me u redove. Zažmiri i ne gledaj me kako gulim jagodice na svaki neshvaćeni rub litice i zaboga ne zaviruj mi ispod trepavice dok vadim sol iz suze jer kao peći će manje.
Ja tako želim. Ja tako moram. Ja ne znam drugačije. Ma, ja neću drugačije.
A ima tih ljudi živote. Toliko rijetkih, toliko lijepih. Oni nose ožiljke kao ordenja. Znaju izvaditi otrov iz krvi riječima. Oni vole najljepše, a u raspon njihovih ruku, kunem se, stanu bar tri života.
Oni imaju tebe u sebi živote, ne ti njih. Živote, sjećam se, rekao si najebati ću i nećeš me tako lako pustiti. Zar ne znaš živote koliko brzo za snovima mogu trčati?
I kada odlučiš izaći iz mene, prije nego mi golo tijelo krutom plahtom prekriješ, molim te pusti me da zadnjim udahom vjerujem da za svako umiranje vrijedilo je živjeti.
Zar ti nisam rekla živote?
Proživjeti ću te. Ne preživjeti.
