Vjerojatno zato što su te s godinama uvjerili da netko kao ti ne zaslužuje ništa pa čak ni nešto tako banalno kao vlastito ime. Možda si ga s vremenom i zaboravila.
Sjećam te se kako, ionako sićušna i zgurena, sve više i više nestaješ pod izlizanom bolničkom dekom. Misliš da netko kao ti već zauzima previše prostora i troši previše zraka. Navikla si biti nevidljiva. Razvila si sposobnost da postaneš čestica prašine koja lebdi u posljednjim sunčevim zrakama koje se probijaju u sobu.
Ne možeš spavati. Nitko ne spava noć prije operacije. Prvi mi se put obraćaš i kažeš da te strah tih tableta za čišćenje koje su nam dali. Imaš samo jednu pidžamu, a i nju si posudila od susjede iz sela i ne znaš što ćeš ako ne uspiješ na vrijeme stići na toalet.
Umirujem te riječima da ja imam punu torbu rezervnih pidžama i da se svakako može poslužiti. To su vam one pidžame koje nam, hvala Bogu, naše brižne majke stavljaju svaki Božić pod jelku. Takvi su pokloni odavno izašli iz mode, zamijenili su ih najnoviji iPhoni, ali majke znaju da ćeš, nažalost, jednom pakirati torbu za bolnicu i s beskrajnom poniznošću i zahvalnošću izvući te pidžame s dna ormara.
Smirila si se, malo ti je lakše, ali moliš me da tu noć ne spavam jer već dugo nisi mogla s nekim ovako lijepo razgovarati.
Pričaš mi da su tvoja prva sjećanja vezana za braću koja su te uzdržavala kao najmlađu sestru i svakodnevno na tvojim leđima trgali stolice. Bila si smušeno dijete i još smušenija djevojka. O životu i muškarcima nisi znala ništa pa si sa šesnaest godina pošla za prvog koji te pogledao i tako jedne nasilnike zamijenila drugim.
Nikad nisi bila dovoljno dobra, grah je uvijek bio prevruć, juha je bila preslana i tako si bosonoga jurila širokim slavonskim šorovima braći spašavajući živu glavu. Braća bi te još dodatno izmlatila i vraćala mužu na preodgoj.
Ostala si trudna. Muž te je neprestano tukao u trbuh, ali nisi uspjela pobaciti. Rodila si sasvim sama. Hodala si i hodala trpeći bol, a kad više nisi mogla izdržati, čučnula si i beba je izašla. Kad je te večeri stigao pijani muž kući i vidio da je dijete žensko, uzeo ju je i bacio u kontejner. Ovo nije metafora niti je napisano u svrhu dramatizacije.
Dijete ćeš poslije uspjeti spasiti ostavivši je kod jedne dobrostojeće obitelji bez djece. Misliš da joj je bolje bez tebe. Čemu je netko kao ti može naučiti?
Kasnije ćeš roditi dva sina od kojih ćeš kad narastu opet bosonoga bježati nekamo… susjedima, u susjedno selo, svećeniku,…,ali naučila si već da se nitko zapravo ne želi miješati u tuđa posla. Tako će sad sinovi dolaziti po tebe i voditi te kući da te preodgoje, da te slome, da te discipliniraju.
Šapćeš mi da imaš jednu veliku tajnu i samo u tom jednom jedinom trenutku oči ti se smiju. Ti, dok nitko ne gleda, pretvaraš svoju patnju i svoje tuge u čuveni slavonski zlatovez. To je tvoja dimenzija, tvoj svijet, mjesto gdje ti nitko i ništa ne može nauditi.
Sinovi su se srećom oženili pa sada trgaju stolice na svojim ženama. Humor te nije napustio pa mi šapćeš kako je tvojim snahama zapravo lakše nego što je bilo tebi jer se Ikeini stolci lako slamaju. Nije to ta ista kvaliteta kao nekoć. Nemam ja pojma kako zvuči slavonski hrast kad lomi rebra.
Sutra ujutro te odvode. Nisam te više vidjela jer su me hitno premjestili na drugi odjel. Ostavljam ti jednu svoju pidžamu na krevetu. Onu koju majka uvijek stavi pod bor, zlu ne trebalo.
Često te zamišljam kako si se vraćala sama kući. Nitko nije došao po tebe. U ruci nosiš plastičnu Konzumovu vrećicu s kojom si došla u bolnicu. U njoj je jedna zakrvavljena pidžama koju ćeš pomno oprati i izglačati prije nego što ju vratiš susjedi. Tko zna, možda ćeš se i pohvaliti da se netko zabunio i ostavio na tvom krevetu novu novcatu Galebovu pidžamu.
Polako hodaš širokim slavonskim šorom. Ni od koga više ne trebaš bježati. Nakon dugo vremena si na sigurnom. Muž ti je na samrti i uskoro ćeš moći na nekom sajmu izložiti svoj zlatovez. Možda ćeš i tu tvrdu, nepomičnu naranču koju su doktori izvadili iz tebe izvesti zlatnim nitima.
Možda ćeš se sjetiti da si nekoć imala svoje ime.
