Moja majka je umela da kaže: “Sve mi lepo presedne”. E pa preselo mi. Ceo život grč! Boj se ovna, boj se… A kad ću živjeti?! Znate kako kažu, đavo nas najlakše vara onom rečenicom: “Ima vremena.”
Prije tri godine, Mekinli, Kloi, Ava i Loren su se sve našle na liječenju od raka u jednoj bolnici u Floridi.
Pričala nam je kako nije videla unuku otkad je krenula u školu, kako je ostala mlada bez supruga, kako se snalazila, podigla decu, radila. Je l’ bilo teško? Šta nije teško danas? Ali žena ne sme sa takvim mislima kroz život! Ne, ne.
Djevojčica Ella Casano je pronašla način kako da djeci bar malo razveseli bolničke dana nakon što je i sama bila primorana određeno vrijeme provesti vezana za gomilu cjevčica.
Niko nikada nije izumio mehanizam koji bi izmjerio težinu bola koju duša podnosi kada ti neko drag pati, kada gledaš njegove patnje. U ovom slučaju ja Amirove…
Imam 32 godine.
U životu sam prošla različita stanja. Da ne kažem sranja.
Bombe koje su bacali drugi, bombe koje su bacali oni s kojima sam živjela, bombe koje sam bacala ja.
Moj posao u bolnici je, između ostalog, da oblačim pokojnike. Dobro, ne baš baš da ih oblačim. Već da odaberem odeću u kojoj će biti sahranjeni.
Imamo pobjednika dana – osoblje Klinike za dječije bolesti Zagreb – “Klaićeva”! Oni su, naime, uređaj za magnetnu rezonancu preobrazili u podmornicu, dok okolni zidovi podsjećaju na plave dubine prepune simpatičnih morskih stvorenja, kako bi mališanima proces snimanja učinili manje…
“Ovakvi pacijenti zahtijevaju pojačanu skrb…”
Horor u bolnici Fran Mihaljević klinika za infektivne bolesti Zagreb.
