Poznavala je ulateksiranu ekipu koja je oko nje plesala. Novoj generaciji djece u lateksu nije pridavala veliku pozornost. Gledala je u čašu, puštala je suze da teku zbog gubitka. Četiri godine traganja za boljom polovicom svojega mesa, otkad ga je tako nenadano izgubila, činilo joj se dok je pila – da se ipak ništa, saznanjem da je osoba na patološkom stolu njezin mlađi brat, nije promijenilo. Nije jecala, prsa joj se nisu nadimala. Bila je kamena, kako ju je posao novinarke i naučio. Jedino ju kristalne oči nisu slušale. Nije nosila naočale. Maskara joj se razmazala. Suze su joj se miješale s crnilom oko očiju dok joj je snaga Grendelovih basova donosila energiju plesača u mokrom laketsu.
Dupli je gin-tonic popila u nekoliko gutljaja. Na eks.
Vrtio se oko nje u to vrijeme visoki mladić u korzetu, ali nije mu pridavala pozornosti.
Suicide Comando tresao je svojim Unterweltom podij dok je ona naručivala još jedan gin, dovoljno jak da joj smuti pamet.
U trapericama i crnoj majici nije bila dio plesačkoga tima. I bila mu je opet kao izdeformirana duša tako dobar priljepak, sasvim vjerodostojna krpica ušivena suzama u tlo dark disco kluba nazvanog S&G. Posjećivala ga je katkad, voljela je gledati lijepa tijela, igrati se predatora. Nije dirala, u zadnje četiri godine življenja u metropoli, nikada nikoga; nije za to imala vremena, posvetila se poslu i pronalasku onoga čemu je danas posvjedočila u podrumu KBC-a, uz Gorana, načelnika PU.
Kao da je znao, odgovarao ju je od svega, no njezina znatiželja i jasni cilj naveo ga je da popusti. Lice mladoga Stefana, u cijeloj toj sterilnoj atmosferi, savršeno bijelo kao anđeosko s velikom rupom od metka na sredini čela, dokazalo je da je ipak mogla pričekati – makar do prekosutra…
Suze su joj i dalje tekle. Ako je i drhtala, nije to osjećala zbog snage razorne glazbe koja ju je istovremeno rastakala i smirivala.
– Još jedan… – reče tiho ćelavom zgođušnom konobaru s velikom tribal tetovažom na vratu, u košulji kratkih rukava s kožnatim remenčićima.
Točio je.
Pred očima joj se stane magliti.
Osjetila je kako joj se netko pozadi približio i stavio joj dlanove na ramena. Trebalo joj je to, zapravo. Nije imala naviku to ikome dopuštati, čak ni onom “svom”, kako su ga u redakciji nazivali Sanela i Siniša, s kojim se u zadnjih mjesec i pol dana redovito neobavezno vikendima družila. Pogledala je u stranu.
Mladić s korzetom dugim joj je prstima masirao ramena i lopatice, polako, potpuno suprotno ritmu pjesme.
– Želiš li plesati? – pitao ju je ugodnim glasom kad je pjesma završila, naslonivši svoju bradu na njezino rame. Okrenula je glavu držeći čašu u ruci. Godila joj je toplina muškog tijela na leđima, osjećala je na kralješnici metalne kopče njegovoga korzeta.
Okrenula se na barskoj stolici. Laktovima se naslonila na šank i pogledala u momka pred sobom. Dala bi mu možda dvadeset i sedam godina. Toliko je imao i Stefan kad je nestao, pomisli i sklopi oči.
Nesvjesno je zabacila glavu unatrag, ali osjetivši duge prste mršavoga momka na licu, trzne se. U mraku mu je mogla razabrati suhe crte lica, razvijena prsa preko kojih je bila prebačena mrežasta majica. Oko vrata nosio je kožni choker, tanka mu je tamna kosa bila puštena do ramena. Popije još gutljaj dok joj je on nježno milovao lice. Bila mu je nepoznata.
Refleksno je raširila noge pustivši ga dovoljno blizu kako bi ga obujmila. Stisne mu približeni struk snažno bedrima i pogleda ga.
Ostavila je čašu na šanku.
Konobar se bavio svojim poslom.
Izmjena svjetloplavih, ultraljubičastih s tamnoplavim svjetlima te nakaradno i iritantno kričavo zelenim obuzela je prostoriju i plesače.
Bili su za šankom sami. Način na koji je prebolijevala gubitak vjerojatno mnogi ne bi odobravali, kamoli shvaćali. I baš zbog toga od mišljenja drugih nije živjela – baš je zbog tog stava u svom poslu bila najbolja.
Dlanovima mu istraži prsa te shvati kako su još uvijek žilava i mlada. Stisne ga bedrima jače, a on izvije vrat i još se približi.
Uspravila se i udahnula mu jaki muški parfem vrata. U tom ju je momentu, činilo joj se, utegnuti muški anđeo u lateksu zagrlio, spustivši joj svoje dlanove lagano niz kičmu do stražnjice.
U glavi joj je pulsiralo, na oči su joj navirale suze kojima mu je kvasila prsa. Stefanovo lice odmicalo ju je od tuđih ruku, iako je alkohol u toj boli tražio kroz tijelo ono što je trebalo za opuštanje.
Krajičkom oka i razmazanih trepavica pogleda mu glatki vrat, odmakne ga lagano i odmahne:
– Žao mi je… Ne plešem večeras – slegne ramenima, stane sa stolice na još uvijek sigurne noge, otvori torbicu, pronađe novčanik, ispred konobara baci stotku ostavivši mu pozamašni bakšiš. Pođe prema izlazu.
Za momkom u lateksu nije se okrenula.
***
Noć kolovoza bila je hladna. Obukla je u tramvaju na sebe tamni duks, raspustila pundžu i pokrila glavu kapuljačom.
Izgledala je katastrofalno, odraz u staklu prozora tramvaja to je i potvrđivao. Nije skrivala melankolične i umorne oči, razočaranost na licu i nemir. Ipak, bijes joj se nastanio u preponama. Nije to voljela. Bila je i sredina tjedna, što joj za sad isplanirani posjet nije bilo slično. Nije ju bilo briga što će posjećeni misliti o cijeloj situaciji. Nadala se da je u krevetu.
***
Sjedio je u dnevnom boravku na sivoj kutnoj garnituri, ispružen i opušten. Nakon napornog dana i jurcanja, otvorio je Stellu Artois i pio opuštajuću sadržinu iz limenke. U tijeku su bile Olimpijske igre, volio je odgledati sport.
Čuo je naglo otvaranje vrata. Ugledavši ju s razbarušenom kosom, izuvenim sandalama u jednoj te vestom u drugoj ruci, protrne. Nije želio, ali ipak jest. Od peta do kičme se naježio ne znajući što ona radi u njegovom stanu – srijedom navečer.
***
Bacila je sandale na bijeli stol. Učinilo joj se da je zadrhtala dok su dijelili dugi pogled u tišini. On se približio prvi, obujmio joj struk jakim rukama. Dopustila si je trzaj, nešto iz duše, nešto opako od čeg je bježala. Nije ju ništa pitao. Znao je da mu ionako ne bi rekla. Znao je i po što je došla, znao je, na žalost ili sreću – što ju liječi u takvim stanjima koja je običavala rješavati sa sobom i s njim s petka na subotu ili sa subote na nedjelju, zadnjih mjesec i pol dana.
Prislonio joj je glavu na trbuh. Prođe mu prstima kroz prosjedu kratku kosu dok joj je disao blizu, naslonjen na venerin brežuljak, držeći joj lijevi dlan na trtičnoj kosti. Desni je putovao prema unutrašnjosti njezinih nogu, dotičući joj polagano središnji šav traperica. Obgrlila mu je glavu i prislonila ju čvršće uza se; disala je duboko i bolno, puštajući niz lice nekontrolirane tragove boli gubitka dok ju je on, po intimnom i još uvijek neotkrivenom središnjem dijelu – milovao.
Odbijao je misliti.
Odbijao ju je pitati što se zbiva.
Prste je samo pustio da – putuju.
