Nova vijest, tragedija o kojoj svi pričaju, već su na svjetlost iznešene sve dugo skrivane i prećutkivane tajne. Sada se, odjednom, sve zna. A, dok je bilo vrijeme da se može pomoći, niko ništa nije znao i nikog se nije ticalo. Ispostavlja se da je za sve ovaj scenario, ustvari, bio očekivan.
Nemam prava da osuđujem pojedince. Pitam se, da sam sama bila u saznanju svega što je prethodilo ovome, da li bih bila u stanju, mogućnosti, odlučnosti da nešto preduzmem ili bih i sama bila jedna od onih koji znaju, a ne čine ništa, jer nije na njima.
Ali, postoje oni na kojima jeste djelovanje. Šta se sa njima desilo, gdje je zakočilo? Brojne procedure i tumačenja su im vezali ruke, pa sada samo mogu konstatovati tragičan ishod?!
Strah i beznađe, potraga za pomoći i spasom, a od toga ništa. Ispoštovana procedura, a ona, kao i mnoge druge prepuštena sreći ili nesreći, trenutku i raspoloženju onoga kojeg više niko ne može ubijediti da nije njen gospodar.
Scenario, napisan davno, po kojem svi tumače svoje uloge uz male improvizacije.
Pomračenje – svijesti, činjenja, života. Trenutak kojem prethode godine i odluka koja stavlja tačku i mijenja sve.
Zaustavljen korak napravljen u pravcu nade u bolji život. Prekinuta misao usmjerena na naredni trenutak kojeg više nema. Za nju!
Za njih – početak jednog novog života, neizvjesnog, lišenog najčvršćeg oslonca – majke. Učenje da se preživljava sa istinom da je sve odluka čovjeka kojeg bi trebalo da smatraju ocem. Biološki on to jeste. Biološki! Predajom gena je očigledno završio sve što je smatrao da je do njega. Ovim činom je to rekao. Emocionalna i moralna odgovornost, ako su nekada i postojale, svojevoljno su amputirane onog trenutka kada je prvi put pomislio da podigne ruku na ženu.
Patološka potreba za dokazivanjem i gospodarenjem opet je uzela danak.
“Ne” izgovoreno, ovog puta odlučno i bez zareza iza sebe, izgubilo je smisao, jer se često javljalo i ranije, i to kao uvod u nastavak. Izgubilo je snagu koju bi trebalo da ima, a od koje bi se nasilnik uplašio. Nije uspjelo da spere masku lava naslikanu na licu kukavice. To “ne” samo ga je još više razjarilo.
Zvijer uživa da muči svoju žrtvu. Slabost koju osjeća pred jačima od sebe kompenzuje prikazivanjem svoje “snage” nad slabijima. Svakim novim činom, apetiti sve više rastu i onda se nađe u problemu kako zasititi demone u sebi.
Udarac koji zada nekada je u njemu budio slast, strah u očima nemoćnog bića za njega je bio dokaz superiornosti koje je bio lišen na svakom drugom polju, odglumljeno kajanje i lažno izvinjavanje uzrokovalo je neki čudan osjećaj zadovoljstva, sobom, svojom vještinom i sposobnošću.
Zasitio se unutrašnji demon svega toga. Tjerao je svog roba da smisli novi način na koji će mu pružiti slast. Ali, ovaj u tome nije uspjevao. Par šamara u toku mjeseca pretvorilo se u krvničke batine svakog dana, ali to nije uspjelo da povrati onaj osjećaj kojem je težio.
Mazohistički je uživao u tome kada ga je napustila, uvjeren da će se vratiti kada on to poželi, tako je to funkcionisalo.
Suočavanje sa stepenom njene ozbiljnosti i čvrstine odluke da je dosta, bilo je proporcionalno dubini beznađa sa kojom se upoznavao.
Ego je ključao. Ona, ona se usudila njega da ostavi! Ona! Njega! Tako nešto ne može da prođe kroz vrata njegovog shvatanja.
Saznanje da će bez nje morati dalje. Ali, kako? Za tako nešto nije sposoban, priznaje. Ne može ga lišiti svog prisustva. Mora ga voljeti takvog kakav je.
A, šta ako bi nekim slučajem upoznala nekog drugog, a taj neko bio suprotan ovome što je on, šta ako…
Svako dalje pitanje zaustavljeno je parajućim zvukom koji stvara izlazak metka iz cijevi. Ne jednom, ne dva ili tri puta, već onoliko koliko garantuje da se “šta ako” više neće pojaviti.
A djeca? Sačekaj par trenutaka da shvati šta ga pitaš. U stanju pomračenja uma, dugotrajno prisutnom, djeca su bila tek sredstvo kojim bi se talac ponovo mogao namamiti u zarobljeništvo.
Kako će oni dalje, to nije njegova stvar. On je svoju misiju obavio.
Jedan za drugim životi odlaze, prekinuti, uskraćeni za ostvarenje snova, želja, nadanja. Poklonjeno povjerenje postaje mač, a neko sebi daje za pravo da zamahne njime i presudi. Svaki put smo nanovo šokirani, potrešeni, prestravljeni. Svaki put ista priča, čuđenje, odlučnost na riječima da se tome mora stati na put. I svaki put to traje par dana. A, onda u zaborav odu sve one koje su do juče imale vlastito ime, a sada su samo još jedan slučaj. Za sve, osim za njihove porodice. Bivaju pomenute sa svakim novim događajem, pretresa se istorija odnosa koja je dovela do tragedije, sažaljivo se prepričava šta su i koliko trpjele, a onda sve zajedno bivaju potisnute do naredne prilike.
Previše brojni slučajevi, suštinski isti sa određenim varijacijama. Razmišljam o sljedećem – ukoliko bi se kaznena politika za ovakve zločine (namjerno ne govorim krivična djela) rigorozno pooštrila i po tom aršinu bila kažnjena nekolika izvršioca, da li bi se neki naredni, sklon ovakvom ponašanju, usudio da zadovoljava svoje patološke potrebe?! Nešto mi govori da ne bi!
Strah za sopstveni život, ne samo za opstajanje u istom, nego i za uslove u kojima će se on nadalje odvijati, može predstavljati jaku kočnicu za ispoljavanje afektivnog ponašanja. Možda griješim? Pooštrimo kaznenu politiku, ne na godinu-dvije više, nego je istinski pooštrimo, pa da vidimo.
Kada to urodi plodom, onda se možemo baviti preventivnim djelovanjem do mile volje. U ime svih onih koje su život dale kao opomenu, kao alarm da je krajnje vrijeme za konkretno djelovanje. U ime svih onih koje bi mogle postati žrtve ako se nešto ne preduzme. U ime svakog ljudskog bića koje nije došlo na ovaj svijet da bi bilo žrtva zarobljena u kavezu frustracija pomračenog uma.
