I svako malo ti si uplakana.
Stvarno ti vjerujem kada mi kažeš da je na početku bila velika ljubav, ali je početak izgleda dobio svoj kraj. Samo ti to ne vidiš, ili ne želiš da vidiš od tih suza što ti zamagljuju oči. Mogu vjerovati da ste se poklopili na hiljadu različitih načina, kao da ste se oduvijek tražili među ovim ulicama čiji drvoredi mirišu na tek procvjetalu lipu.
Mogu vjerovati da ste isti do koske, pobogu, pa isti se privlače.
Ili se isto privlači. Znaš ono praznina, prazninu, ljutnja, ljutnju, razočarenje, novo i veće razočarenje.
Tako to počinje znaš, nešto klikne, oči se zacakle. Počneš ubrzano da dišeš kada se pojavi ispred tebe i više ne možeš ni da ustaneš ni da zaspeš, a da ti mušice misli o njemu ne napune glavu.
Pa onda malo po malo, poruka, kafa, viđanje, seks i eto te. Upecana. U vezi. Odnosu. U sopstvenoj Mreži. On tvojoj ili ti njegovoj na početku nije ni bitno, sami ste sebi ogledala.
I kreće vrtlog, vortex, ludilo strasti, emocija, simbioza, spajanja i pretapanja među plahtama i u svemu van njih. Smijete se, smišljate velike planove i između dva snošaja jedete kao sumanuti. Jer u dvoje je sve slađe.
Ne odvajate se jedno od drugog danima, noćima.
Mislima.
Rukama.
Postajete ovisni jedno o drugom, kao narkoman navučen na najbolju drogu koja mu daje sve ono čega je gladan. Bliskosti, pažnje, dodira od pamtivjeka. Sve je meni, dušo, jasno.
Tako počinju sve bajke.
Kao i najveće drame svakog od nas.
I znala sam da će doći do ovoga. Do trena kada se nešto desi, ali vi ne uhvatiste taj tren. Ni sami ne znate kako, ali počinju ruke da kližu jedna od druge, počinje vaš razgovor da guta riječi.
Odjednom je uragan došao i sada se sve teže razumijete. Pravite manje planova. Rjeđe se smijete.
I počinje pakao, tiho sagorijevanje.
Javljanje, nejavljanje, teške, pa meke riječi. Pucanja penala, drame i svađa. Rastanaka i mirenja. Obećanja da će se promijeniti, da je zadnji put uradio ono od čega te duša boli i srce se slama. U tim njegovim riječima hvataš se kao ludak za slamku, kao davljenik za čamac samo da ne potoneš.
Kako je moguće da sada odjednom ne vidi telefon, kako je moguće da ima više posla, da mora popiti čašicu jer je završio negdje u gradu? Kako je moguće da su moguće sve one sulude situacije u koje se kune kada ti se pravda, tiho se pitaš u sebi.
Tiho, ne na glas.
I vjeruješ, opraštaš, sve do sljedećeg puta.
Do iste drame, istog poniženja, još dubljeg razočarenja. Oprosti, opraštaš, pa opet.
”Samo da ne potonem, samo da ne potonem, samo da ne potonem …”
Ali, dušo.
Samo ti ne vidiš…
Nećeš.
Ovo je samo nešto što se ponavlja. Drugi čovjek, ali ista drama.
Da se razumijemo, vidjela si ti tačno ko je on i šta se krije iza lijepih snenih očiju u kojima si se ogledala, ali si odlučila treptati brže. Zaparale su ti je uši sve one riječi koje su ponekad znale izaći iz njegovi usta. U tom trenu si znala da one nisu u skladu sa tobom, ali si odlučila da ih ignorišeš.
Mislila si, promijenićeš ga.
Ah, koja zabluda …
Žuljao te način na koji se prema tebi ponekada grubo odnosio, ali si potisnula sve duboko. On nije volio tvoje društvo još iz srednje, pa si sve rjeđe izlazila. Ti bi u grad, on ne bi nigdje. Ti bi u Boom, on u Cristal. On bi da sve ostaviš i da ne radiš, a ti bi ravnopravno da se boriš.
Za svoje snove, za svoj put.
I sve što si prećutala, kasnije te ošamarilo.
Sve si ti to vidjela, ali si od slabosti, odlučila zatvorit oči i pustiti da te samelje. Uskočila si u vortex i sada se daviš sama u svojim mislila i kombinacijama koje ti zamagljuju um. Ne želiš da i ovaj ode. Da ponovo pogledaš neuspjehu u oči. Da ostaneš sama, pa zbog toga pristaješ na sve.
Na ono što ne bi nikada, na ono u čemu sebe ni ne prepoznaješ.
I ne znam šta više od mene želiš da čuješ.
Ponavljaću ti uvijek jedno te isto, iako ćeš ti, kao i uvijek, uraditi po svom. Klimaćeš glavom kao da ti je sve jasno, vibriraćeš u sebi jer prepoznaješ istinu, ali… Slomićeš se pod svojom slabošću ponovo.
I to je u redu, idi svojom brzinom dok ne dođeš do kraja.
Samo što… Eto… Nekih si se boli možda mogla poštedjeti.
Neke si rane mogu izbjeći.
Samo da si poslušala sebe.
Jer znaš, mi žene napokon moramo dići ljestvicu. Podići kriterijume i ne pristajati na izdaju sopstvenog bića. Ne dati se svakom i svačem da je boli, ranjava i mrvi kao pijesak pod rukama. Zašto da se bacaš u svako naručje, zašto da gradiš život na iluzijama, čemu? Reci ne drami, jer ljubav nije drama, dosta je i budi jaka.
Ne slamaj se pod ludim emocijama, ne kapituliraj pred nemoći.
Ne trebaš pristajati na ništa što nije lako i iskonsko. Na ono što od samo početka znaš da ti je bitno. Način na koji te gleda, način na koji te poštuje. Nemoj, inače isprlja dušu, pokvari srce.
Jer sve to ti dušo vidiš, sitnice otkrivaju veliku sliku. Uvijek. A mi smo sposobne sa svojom intucijom u pupku da vidimo tu sliku u djeliću milisekunde.
I kao što znamo kada bajka počinje, i te kako znamo kada nam se približava drama.
Nakon toga, sve je naša odluka.
P.S. Ponekad vas život baci u situacije koje vas uče. Jedan od takvih je partnerski odnos. Ono što je bitno kada drama počne jeste da staneš i priznaš sebi istinu ma koliko se na tren činila bolna. Jer u jednom momentu, ti odlučuješ da li ćeš ostati ili otići.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda.
Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.
