Umorila sam se, majke mi.
Umorila sam se objašnjavajući da sam se promijenila.
Jesam, zar se ne vidi?
Jesam, zar je teško prihvatiti?
U stvari, šta pričam, znam da jeste, ali šta drugo da vam kažem?! Niti sam planirala niti sam imala vizije, snove, velike budaleštine u glavi. Jok.
Nisam imala pojma gdje ću završiti i kako. Naprosto se desilo i evo me sada, idem i dalje putem koje moje srce osjeća i ne vjerujem da ću stati. Jer, zašto bih?
Ovo je moj život, moj put, moja drama. Šta god da je u pitanju, srcu mi drago i ne puštam to tako lako. Jer to sam JA.
Ali, okej, mogu razumijeti. Oduvijek i jesam.
Ljudima je teško kada ode jedan dio njih kojeg su poznavali. Dio za kojeg se vežu uspomene, događaji, pijanstva, lijepi i manje lijepi trenuci. Ljubavi, smijeh i suze više nemaju neka stara mjesta pa se oni s početka priče nađu u čudu.
Ne žele da odete od njih, jer sa vama su oni bili oni.
I to je ljudski i ja to iz srca poštujem i razumijem.
Mada, sve bi to bilo super da SveMir nije zamišljen da se MIJENJA.
Ovaj nikad umirući Univerzum je podložan promjeni, konstantno i oduvijek. I ne kažem to samo ja, svi kažu, od Tesle do Hawkinga, ako meni ne vjerujete. Dan se mijenja u noć, noć u zoru, proljeće u ljeto, potok u okean…
Sve se mijenja, gdje neće čovjek koji nosi tu istu promjenu u svojim venama i to oduvijek, ali se silno trudi da je negdje zaturi, zaboravi i izbriše?
I dobro mu ide za sada.
Stoji kao ukupan ponekad dok mu život prolazi.
“Ali ideš duboko u to.”
Pa šta. Znaš li ti koliko je okean dubok? Nisam ja planirala nikada ostati u plićaku.
“Gubiš sebe…”
Ja nikad više svoja nisam bila, a i ona stara Sanda je dijelom i dalje tu.
“Ostaćeš na kraju sama, bez djece, sa tamo nekim kučetom kojeg ćeš voditi…”
‘Ebem li ga, kako ti to znaš?
“I šta ćeš u toj sekti?”
E, sad je dosta.
Dosta više.
Glupostima.
Umorila sam se i od toga.
Gluposti na sve strane. Gluposti i etiketiranja. Čini mi se ponekad da ništa drugo i ne radimo nego lijepimo etikete ODOBRENO i NEODOBRENO na sve strane, kome stignemo i brže bolje.
Nećeš da radiš standardni posao od 8 do 16 sati? Budala, nećeš se hljeba najesti od pjevanja.
Ne nosiš markiranu torbu, već tu neku što ti se sviđa. A, jadna, nema garant.
Kako, stara, nisi u stranci? Pa ti nisi naša.
Jedeš samo bijelo od eurokrema i sjediš na hladnom betonu? Bježi od nje, sektašica na pomolu.
A, brate mili, umorila sam se od toga da mene ili bilo koga trpaju u norme, udaraju mi na čelo žigove i bar kodove.
Da od mene, loptice, pokušavaju napraviti kocku.
Kratkonoge – dugonogu.
Slobodne – vezanu.
Vjernice – nevjernicu.
Ne može, vala. Ne dam više.
Tako su mi lijepili etiketu da sam dijete mješovitog braka, pa godinama nisam znala ko sam. Ubili su u meni Boga načisto da sam se, djevojčica od deset godina, jedva povratila.
Pa su mi udarali etikete dok sam radila Herbalife, govorili da sam luda, u sekti, a ja proputovala od Triglava do Đevđelije, nikad bolje izgledala, smijala se kao luda i stekla prijatelje za života po cijeloj ex Jugi i mnogo dalje.
Nakon raskida dobila etiketu raspuštenice i one koja ganja karijeru. Ha, možete zamisliti, nisam opravdala etiketu, evo me na milionima ležim, raspuštena i razuzdana, u iznajmljenom stanu i sa Cliom iz 2002. godine.
Neću seks za jednu noć, odmah sam nafurana.
Pričam o ljubavi – šta ona misli ko je i to su sve new age shit i ispiranje mozga.
Šta će joj tamo neka Kundalini joga i turban na glavi? U sekti je. Pukla je.
Etiketa za etiketom, pečat za pečatom.
Jer ne smijem ja biti šta ja hoću. Ne smije niko biti ovdje šta on želi i osjeća, već samo što mu je bajno društvo namijenilo.
I kako čovjek da se ne umori?
Kako da ga u jednom momentu ne uhvati tuga od količine ljudske gluposti, neznanja i STRAHA, jer, da se ne lažemo, sve te etikete služe samo kao odbrambeni mehanizam. Nas samih protiv svega što ne razumijemo i što je drugačije.
Naši ljudi se boje dati šansu nečemu što je potpuno drugačije i što nas, realno, može oplemeniti ukoliko od istog uzmemo ono što nama treba. Međutim, mi to ne radimo, đavo da nas nosi ovakve.
Vijekovima su nam ispirali mozak “MI protiv SVIH” i zbog toga nam ne preostaje ništa drugo nego da udarimo etiketu na sve što nas pomijera iz vijekovnog težišta i od nas traži PROMJENE.
Jer, Boga ti, nemoj da talasaš i nemoj da mijenjaš.
Oni ispred i oni iza idu već hiljadu godina utabanom stazom i niti su vidjeli početak niti kraj niti razlog zašto tuda idu, ali idu, jer im je neko rekao. I šta, koji đavo, ja sad imam govoriti da je možda lakše ako skrenemo?
Nemam ja pravo na to i bolje je da se maknem. Inače će da mi lupe etiketu i da me eliminišu sami.
Je mi to tako radimo. Etiketiranje je naša favourite game.
No, da budem iskrena, razumijem ja to sve.
Razumijem ko je čovjek i zato sam odlučila da sama radim isključivo na otvaranju sopstvenog zelenog smaragda. Sopstvene srčane čakre. Mjesta gdje stanuje ljubav za sve.
Iako… Ne mogu vam opisati koliko mi je ponekad žao što smo takvi.
Čini mi se da će mi srce nekada prepući od tuge kada osjetim kod onih preko puta mene, tih istih što mi lijepe etikete, ništa drugo nego paralizujući strah od nepoznatog.
Žao mi je, majke mi, jer propade im pola života.
Nekima i život cijeli.
Jer ne uspiju biti ono što žele.
I ići tamo gdje ih njihove noge nose.
Zato što u njihovom srcu stanuje jedan mali, potpuno nepotrebni, običan …. LJUDSKI strah.
Umjesto mnogo jače energije na ovom svijetu.
LJUBAVI.
Od koje su VASELJENA, pa i oni sami, iskonski sačinjeni.
P.S. Ako je živjeti slobodno cijena, sektašica sam od glave do pete.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
