Hej, mama, ne boj se.
Znam da se čini kao da nemam pojma gdje idem i da je put neizvjestan, ali ti se ne brini. Znam šta radim.
Naučila si me viteški, opremila svim savjetima, svime što su i tebe naučili. Dobro sam sve upamtila, ponavljala otkako naučih da mislim malo i da te ne iznevjerim. I zato, ne brini.
Osim toga, neću ja nigdje daleko, iako ti se u prvi mah čini da je to na drugom kraju svijeta. Pa sjećaš se i sama, htjela si i ti dalje od bake, nove horizonte da vidiš, pa si se vratila. Tako ću i ja, ne brini.
I znam da sve što govoriš jeste za moje dobro, upila sam i to. Upila svaku tvoju riječ, naučila sve one ženske cake i mudrolije kako da se snađem i opstanem za ”ne daj Bože”. Ma znaš, ono što prenosimo žena na ženu evo već vijekovima.
Tebi baka, ti meni.
Osim toga, odrasla sam, i u tom vremenu odrastanja gledala sam svaku tvoju novu boru na licu kada sam činila neku pizdariju. Sada te shvatam šta mi, djeca, uradimo sopstvenim roditeljima u neznanju, koliko vam puta srce slomimo našim ludostima. I ovim putem ti tražim oprost za to. Jebi ga, bila sam dijete i hiljade djece prije mene i nisam znala. Ali jedno je istina, ludost tvom srcu ne bih nikada više priuštila.
A i sama znaš da ovo nije ludost, mama. Nije, kada ti kažem.
Znam da je svijet ljepše mjesto i znam da se osjećaš sigurnije kada sam tu. Ja sam tvoja dika, tvoj ponos i oslonac, čitav tvoj svijet. Naročito sada kada od svijeta i godina nije ostalo još mnogo. I znam da te to plaši.
Ali nemoj strahu da daš mjesta. Mi smo vječni, ne umiremo, baš kao ni naša ljubav. Tu sam ja zauvijek, srce je otvoreno, duša je raširena, a i tvoje ruke su zauvijek tu. Tvoje naručje koje me svih ovih godina brižno čuvalo i davalo mi zaklon uvijek će mirisati i pratiti me gdje god da odem.
Jer te tvoje meke ruke, to je zaklon od prgavog svijeta, varljivih ćudi i tamnih misli oko nas.
Tvoje naručje, moj spokoj. Bio i ostaće.
Ali znaš i sama da ovo moram uraditi.
Moram da skočim, da se otisnem i da odletim kuda me vodi moj put. Taj čovjek ili taj posao, ta strana zemlja u koju idem, nije ni važno, osjetim ih cijelim tijelom. Kompletno moje biće vjeruje i zna kuda ide, ima drevno znanje u sebi gdje će i šta će. Iako se, u prvi mah, čini suluda i nepoznata priča, nešto duboko u meni gura naprijed.
Razumijem i da je teško.
Kako neće biti teško, trebalo je čekati mene devet mjeseci. Iščekivati oči, smišljati imena i uživati u tom jedinom trenutku da si zauvijek bila spokojna. Nakon rođenja, više nikada nisi našla svoj mir. Kao nijedna majka na svijetu.
A i prebrzo sam ti odrasla. Završila škole, počela da se šminkam. Odlučila da se udam. Rodim djecu. Postanem neko drugi na poslu koji se nalazi hiljadu kilometara daleko od tebe ili studiram u stranoj zemlji, miljama udaljena od tvog gnijezda i tvog toplog srca.
Ko bi rekao, je l’ da?
Nisi mogla ni da zamisliš taj trenutak dok si me prvi put držala u naručju. Trenutak kada tvoja mala djevojčica postaje žena i kada moramo da se pustimo. A tada se činilo da nikada nećemo.
I nema razloga da se boriš i opireš. Tako to ide, mama. Lanac života, kažu…
Sada kada ti sve ovo pričam i mene negdje boli i plaši udaljenost od tebe i strah od neizvjesnoti. Jer, priznajem, iako znam gdje idem, nemam pojma šta će se desiti. Možda na kraju i ne ispadne onako kako sam zamislila i sigurna sam da se i zbog toga brineš.
Toliko je varijanti i kombinacija u glavi da te ta briga ponekad pojede, ugasi svjetlo na licu na tren dok te ne ubijedimo da će sve biti u redu. Ali takve su valjda sve mame, pa i moja. Puna straha, puna briga, puna bezuslovne ljubavi, jer zna koliko svijet može biti surov.
Zna mama sve, prošla je davno tim istim koracima i tim davno utabanim stazama kuda sve žene kroče.
Zna ona koliko je teško pustiti, jer zna i da nijedan muškarac neće tvoju dušu voljeti kao ona. Nijedan posao neće dati sigurnost tvom svjetlu, kako si me zvala, kao ona. Nijedan, nikada, nigdje na svijetu, moj dom neće biti kao njen.
Ali, mama, znaj da nemaš razloga za brigu.
Tvoja dika i ponos je zakoračila na put. Put na kojem živim svoj život, baš kao i ti nekada, hrabro, snažno i odvažno. I ne radim ovo samo zbog tebe, mama. Radim ovo za svu našu žensku lozu, za sve nas koje smo se usudile, da se ne zaboravi. Da se ne umrtvi. Vrela krv i pulsirajuće srce.
Stoga, mama, moraš me pustiti.
Sa radošću i ljubavlju i iznad straha.
Jer tako ću i ja jednog dana… Morati pustiti nju.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
