Dva i po mjeseca bila sam u inkubatoru. Moja mama i danas zna reći da je dolazila na odjel, sjedala kraj inkubatora u koji su me smjestili i pričala. Čekala me kući, sa ispeglanim pelenama, bodijima složenim u krevetiću, nekoliko brojeva većim od onoga što sam bila u tom momentu. Imala sam svega 1700gr. Kupite dva hljeba i ponesite u kesi. Toliko sam težila.
Ovim putem pozdravljam Nikolu s kojim sam dijelila inkubator. Često ga spomenu kao mog prvog ‘momka’ i nepresušnu temu za zezanje mene, pod svjetlošću lampi u inkubatoru, kao odbranu od suza.
Niko nikoga ne priprema na ono što dolazi kad se dijete rodi prerano. Vrisak mame, vodenjak koji je pukao prerano u odnosu na ono što su vas učili, ležanje da ‘sazriju pluća’, carski rez.
Rođena sam 15. u mjesecu, na dan kad sirene sviraju u redovnoj probi i provjeri. Moji kažu da je svijet morao biti upozoren na mene.
Mi, svi mi, nismo bili upozoreni na cerebralnu paralizu koja me je čekala kroz koju godinu, kad su je konačno prvi put zabilježili na papiru. Možda sam mogla biti balerina, možda sam mogla biti arhitekta, možda bih plesala od jutra do sutra onako kako gledamo na TV-u, ali nisam. Moj život se promijenio u mnogo čemu, iako je jedini koji sam živjela i jedini koji pamtim.
Dosta toga je drugačije, što gledam kroz naočare koje nosim, a poredim sa svojim vršnjacima. Različitosti staju u naredne tačke:
- PREŽIVLJAVANJE
Preživljavanje je prva stvar koja je bitna svima oko vas, kad se rodite prije vremena, odnosno kad se dese komplikacije u trudnoći i porodu. To je nešto što vam ponavljaju čitav život, da su se samo nadali da ćete preživjeti i da će posljedice biti što manje. Neko se nada da ćete biti koliko-toliko samostalni u svakodnevnom funkcionisanju, neko da ćete se kretati, neko da nećete imati intelektualne poteškoće, jer do skora, niko ljudima koji proživljavaju bilo čije preživljavanje nije ponovio da je život najbitniji i da civilizacija napreduje toliko da za sve postoji primjerena adaptacija.
Moji su dobili jednu rečenicu. ‘Žilava je, izvući će se, ali pratite koje će posljedice biti, jer to ne možemo predvidjeti’, kazao je ginekolog koji je porodio moju mamu.
- SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM
Prvo se suočavaju svi oko vas, jer razumiju o čemu se radi, odnosno razumiju na način da ništa više neće biti isto. U nekom periodu života, suočavate se i vi. Boli, peče, i imate osjećaj kao da života poslije toga nema.
Moje suočavanje se desilo na kraju osnovne škole, dok sam gledala snimak mature. Snimljena sam kako igram kolo sa drugarima. Snimak poslije toga nisam nikad pogledala, VHS skuplja prašinu. Ne znam da li ću ikom od meni danas bitnih ljudi pokazati. Naravno, godinama sam željela neko rješenje preko noći, neki injekciju, neki lijek, neku operaciju, sila sam spremna na mnogo odricanja, samo da se riješim te jedne dijagnoze. Željeno nikad nije stiglo u obliku u kojem sam ga sanjala, ali ne mogu reći da se nije desilo.
Ova dijagnoza je nešto sa čim živiš, i utiče na svakodnevnicu, koji god oblik imala i koliko god onesposobljenje organizma bilo.
- ODRASTANJE
Djetinjstvo pamtim po maratonskim odlsascima po ljekarima, terapijama, operacijama. Sjećam se jednih vježbi na koje me je mama odvela: fizioterapeutkinja je počela da radi vježbe sa mnom, a ja sam počela da plačem na strunjači. Izvijala sam se i iza sebe tražila mamu. Sjećam joj se glasa, ubjeđuje me da će sve biti dobro i da ćemo brzo završiti.
Šesti rođendan sam proslavila u zavodu za rehabilitaciju u Trapistima kraj Banjaluke. Moju rođendansku svjećicu smo palili kad nestane struje tih ratnih godina. Mama mi je spremala hurmašice za nekoliko dana,a jednom sam zbog uživanja u njima zakasnila na vježbe i došli su iz sale za vježbanje po mene.
U momentima slobodnim od rehabilitacije, bila sam kući. Kao i sva djeca, igrala sam se ispred zgrade, imala društvo kojem sam zvonila na vrata da izađe, dijelila čokoladu, kifle iz obližnje pekare i slično.
I odaću vam jednu tajnu: kad god smo igrali policajaca i lopova i žmire, meni su davali najbolju poziciju. Ili me sakrivali dok sve druge ne pohvataju, a onda se traži jedina osoba koja nije mogla brzo trčati, koja je najčešće zapinjala i padala i koja je jako rano kroz igru naučila šta znači mjera kojom se poboljšavaju nečije mogućnosti.
- SAZRIJEVANJE
Fiziči odrasti je bolno, nosi puno zadataka, ali je još bolnije odrastanje iznutra, odnosno postajanje zrelom. Prerano otkriješ da moraš sam kroz život, prvi put kad ostaneš sam na terapiji, kad mama ne može ostati u bolnici jer ima još jedno dijete o kojem nema ko da brine, kad to dijete ostane samo kod rodbine jer vas dvije morate u drugu državu zbog onih čarobnih lijekova koje spomenuh, kad te stave pred sebe, objasne ti da nešto mora, a nešto ne mora, da nešto može, a da nešto neće moći ni sad ni u budućnosti.
Vježbe se nisu preskakale dok sam bila dijete, i dalje mrzim stolice iz trpezarijske linije ‘Ana’, ironije li, jer sam se na njima učila pravilnom sjedenju, imam razvijen oprez kao srna, pogotovo kad se nađem pred stepenicama ili u prirodi – nikad ne znaš gdje je onaj kamenčić za koji ćeš zapeti, ali sve te naizgled jednostavne stvari oblikovale su ono što danas nosim kao iskustvo sa invaliditetom. Jako rano sam se odrekla trčanja, štikli, stajanja u noćnim klubovima.
Jednostavno, shvatila sam da postoje prioriteti i da je glavni – poštovati svoje mogućnosti.
- PRIORITETI
Prioriteti su drugačiji. Prvo je rehabilitacija, poštovanje zadatih procedura od strane ljekara, trka s vremenom u kojem rasteš brže nego što to prija tvom organizmu i zbog čega nekad moraš gotovo opsesivno da radiš vježbe, jer sve što uradiš u doba odrastanja, to ti je za cijeli život. I to je uvijek i u svim situacijama najbitnije, iako to po odrastanju često guram u stranu u trci za normalnim životom u državi u kojoj živim.
Škola je super, ali dolazi u skladu sa tvojim mogućnostima. Druženje je super, ali je na kraju reda. Ne trebam vam puno objašnjavati, ako kažem da su moji bili ok s činjenicom da sa ruksakom na leđima poslije vježbi navratim u kafić u naselju i kraj moje srednje škole, i poslije toga dođem kući, iako neću u školu i imam za to ljekarsko opravdanje. To je bio jedini način da vidim društvo iz škole, osim uzimanja svesaka i prepisivanja gradiva.
- MEĐULJUDSKI ODNOSI
Nemaš vremena za polovična rješenja, i istovremeno žudiš za banalnošću nekih odnosa dok postaješ velika. Moji razgovori s prijateljicama su se rijetko ticali omiljene pjesme, gdje ćemo večeras i najčešće sam imala jako teške teme na repertoaru. Jednostavno, moj svijet je nešto ranije uplovio u teške teme, njihov nešto kasnije. I niko od nas ne snosi krivicu za to.
Odnosi u porodici su drugačiji. Lažu vas ako vam kažu da liče na srećnu porodicu sa reklame. Puno je tu suza, pitanja, iznevjerenih očekivanja, bola i vrata iza kojih stoji težina čitavog svijeta.
I da, ne trče da vam budu pratioci na maturi. A to, kao društvo, moramo mijenjati.
- EMOTIVNI/INTIMNI ODNOSI
Jedina istina koju sa do sad otkrila je – da dođu na svoje kad prihvatiš sebe i kad dođeš u životnu fazu u kojoj je manje bitno kakva ti je guza/grudi/proporcije (kao da je to ikad bitno za pripadanje!). Nemaš prvog momka, najčešće, ili bar ne onako kako su to imale tvoje prijateljice sa kojima si proživljavala raskide, svađe, pozive. S tobom se mnogo češće viđaju krišom, bježeći od suočavanja sa različitošću.
Veoma često si bolji savjetnik, nego učesnik ovih odnosa. Ne zato što ljudi bolje znaju riješiti tuđu mku nego svoju, već zato što u životu više posmatraš sa strane nego što bivaš lično upletena i emocinalno satjerana u ćošak.
A kad doživiš ono što želiš, prolaziš mnogo više nego tipična žena jer uvijek postoji nešto što dodatno pojašnjavaš i razlažeš na proste činioce. Zove se cerebralna paraliza.
- MOGUĆNOSTI
Cerebralna paraliza nije kraj svijeta, iako ne trčim, ne vozim dvotočkaša, teže plivam, ne znam hodati po pijesku, šetnja mi u prosjeku traje duplo kraće, lijevu ruku ne koristim kao desnu, nemam finu motoriku i ne znam uvući konac u iglu (i bukvalno i figurativno), trebam nečiju ruku pri penjanju uz i silasku niz stepenice, ne vidim na oba oka istovremeno, u životu nisam pošteno sama počupala obrve, šminkam se bar triput duže od ostalih žena pa se ne šminkam često, itd.
Nije kraj svijeta jer nisam studirala ‘visoku struju’ jer ne bih mogla terenski rad odraditi kao svi (nedostatak društva u kom živimo), postala sam nešto drugo što mi leži, nije kraj svijeta ako me neće zaposliti jer sumnjaju u moje mogućnosti – uvijek se nađe neko ko u njih vjeruje više nego i ja sama, nije kraj svijeta ako starcima ne mogu pomoći onako kako su oni meni pomogli, jer ćemo opet smisliti šta ćemo, nije kraj svijeta ako smiješno plešem, jer će se naći neko ko će sa mnom još smješnije plesati, i nije kraj svijeta ako sam mnogo šta propustila, jer će doći momenat kad ću u borbi sa nečim drugom shvatiti da je bolje tako ili da uopšte nisam imala osjećaj propuštanja.
To što vam treba nečija ruka, samo je razlog da frajerski i džentlmentski pruženu ruku uhvatite s poštovanjem i zajedno prekoračite rupe života.
Autorka, Lolina najdraža Ana, Ana Kotur
