Ispratila sam završne svečanosti obilježavanja movembera u Banjaluci. I uvjerila se da muškarci imaju veća muda od žena, kad su im vlastita u škripcu. I podjednako veliko srce kad je humanost u pitanju.
Grupa mladića, okorjelih u vjeri da svijet može postati bolje mjesto ako se svako od nas malo potrudi i doda prstohvat pažnje onima kojima je ona malo više potrebna. Fascinirala me njihova posvećenost gerilskim postulatima, poput „svi za jednog, jedan za sve“, a ispoštovali su i olimpijski duh da je itekako važno učestvovati, kao i staru narodnu da je bez brkova nema muškarca, jer ako im i otpadne kosa, oni neće.
Već četvrtu godinu zaredom, u banjalučkoj „Pausi“ se odigravalo pravo momačko veče, bez, rekli bi mnogi, tragedije u nastavku, koje je okupilo mlade brke, ali i nebrkate žene koje su došle da podrže ovu sjajnu ideju. A ideja prosto glasi – tokom novembra, koji se širom svijeta obilježava kao mjesec tokom kojeg se ukazuje na prevenciju raka testita i prostate, muškarci njeguju svoje brkove, nerviraju svoje žene i maštaju o jednogodišnjoj tituli najbrke. Cijelo to vrijeme ljudi dobre volje, ljudi koji shvataju da će i njihova marka-dvije nekome pomoći, ljudi koji će se odreći jedne kafe ili piva da bi bar malo olakšali drugom, ljudi koji su i ovo veče došli da podrže tu sjajnu misiju, punili su Brkin fond, i to na više lokacija u gradu, a cjelokupan iznos, kao i prethodnih godina, ide za liječenje mladih ljudi iz našeg komšiluka koji trenutno igraju svoju najvažniju životnu utakmicu. Ovaj put za oboljele Vjekoslava Cerovca i Miroslava Todorovića iz Doboja.
Organizatori, tihi heroji o kojima treba što glasnije pričati. Konobari, privatnici, voditelji, DJ-evi, frizeri, studenti, radnici, a svi prijatelji. I svi tako dobar primjer, kakvi su nam danas i više nego potrebni. Organizovali su ovo veče i aukciju portreta svih učesnika takmičenja u odmjeravanju brkova, a početne cijene od 2,2 KM su išle i do stotina maraka. Osim jednog, koji je cijelo vrijeme nudio sedam za sve i svakoga, al dobro, na kraju je i on istresao novčanik. Tridesetak portreta, isto toliko lijepih, manje-više brkatih priča.
A među njima i ona o posebnom gostu i članu žirija, čovjeku zbog kojeg ću ubuduće, pošto ranije, priznajem, nisam, gledati „Državni posao“. Oduševio me već petogodišnji brko Nikola Škorić, poznatiji kao Dragan Torbica, koji je iz Novog Sada potegao samo zbog ove priče, koji nije tražio ni honorar, ni novac za put, a prenoćio je kod prijatelja, i koji nije odbijao samo domaću rakiju, ali ni da razgovara sa svim mogućim novinarima i ostalima koji su, eto, željeli da mu se obrate. I koji je kući otišao sa jednim kupljenim portretom, za nemale pare.
I oduševila me doktorica, koja je takođe bila član žirija, a koja se kao lavica borila na aukciji i koja je dovela muža na ovaj, običnom čovjeku možda sulud pir, da mu pokaže kako na brkatu razonodu s humanitarnom dušom jadi njihov kućni budžet. I oduševio me prošlogodišnji najbolji brko, treći član žirija, koji je ove večeri aman cijelu nečiju platu usmjerio u Brkin fond, jer zna da vrijedi. Ljudi koji su svojim možda malo pokazali puno.
I ohrabrili su me svi ovi mladi ljudi koji su, iako je zvanično samo jedan brk bio bolji od ostalih, ove večeri bili pobjednici. Jer pokazuju da si sam sebi najbolji vjetar u leđa za dobre stvari. Da će njihova, naizgled, zabava sutra nekome uljepšati makar jedan dan. A sigurno će i više. I svi oni koji su na bilo koji način podržali ovu, sada već lijepu tradiciju, makar i svojim prisustvom.
Meni ostaje da štedim za iduću licitaciju i možda kupim portret bivšeg momka, jednog od junaka ove priče, jer sam sve njegove fotografije u međuvremenu uništila! Ipak, tada nije imao brkove.
Crna Udavača