„Momci, ovako! Na pedalinu sjeda Ana. Vi pedalate. Ne prebrzo, ne presporo da izgorite kao šibice. Nemoj da mi se Ana žali!“, deklamuje moj nastavnik Neđo. Ostaje na molu i sa dlanom iznad očiju ne napušta osmatračnicu.
Autoritet, kakav je zasigurno i danas, bio je čak i kad je objašnjavao negativne brojeve glavama punim pubertetskog propuha, sa čuvenim – ‘imaš toliko para, a pošto duguješ meni toliko, ostaće ti toliko ili ćeš mi još dugovati’. Prerano smo kao djeca učili dugovanja svijetu.
Ali, učio nas je i lijepim stvarima. Krasnopisu na uglove, vjerovali ili ne, kojim se najljepše posvete ostavljaju. Urednosti, crvenoj i plavoj hemijskoj olovci u službi definicija. I ljudskosti, na najljepši način. Tako bi i na ekskurziji.
Ja u pedalinu, momci za pedale. Ja iz pedaline, mala ženska četa da pripomogne.
Viki, ako ovo čitaš, i dalje te volim jer si mi pomogla da otkrijem čari dušeka na duvanje, kao apsolutna neplivačica. Plivanjem ću se početi baktati tek deceniju kasnije. Ta mala ženska četa je čuda učinila, a meni osmijeh i dalje od uha do uha, kad se sjetim ulaska u vodu.
Znam, i Viki i mnoge moje male velike žene su zaboravile te čari inkluzije kojom smo se bavile. Dijelile sobe po Tarama, po Herceg Novom, po seminarima nešto kasnije.
Ja ne zaboravih. Jer, ekskurzija je najbitniji dio djetinjstva.
Bez obzira što mi Mitar odbroja pola familije noseći torbu za zimovanje. Što, priznaćemo, nije lako, kad je torba namijenjena jedomjesečnom ljetovanju a ne skoro jednosedmičnom zimovanju. Oprostiše mi moje fotografisanje po milijarditi put. Znam ih, nasmiju se kad pogledaju slike danas.
I stegnu ruku kad se vidimo, uz ono čuveno ‘Koto’.
Jer su nadimci i ekskurzije najbitniji dio odrastanja. Čak i kad ih ne volite. Čak i kad ne znate kako se skinuti u kupaći. I čak kad pola ekskurzije presjedite u sobi dežurne nastavnice, jer mazanje jogurtom kad izgorite nije baš najefektivnija stvar.
Jer su ekskurzije za djecu, svu djecu, ma kakve njihove poteškoće bile. Da, postojaće i dalje djeca koja neće otići na ekskurzije, ali im dajte priliku da probaju. Djeca koja ne idu, ne idu samo iz razloga što bi bila ozbiljno ugrožena daleko od kuće, a sve ostalo je strah i predrasuda odraslih.
Ne naturajte im majke kao personalne asistente, ne lijepite ih selotejpom za medicinske sestre koje po definiciji moraju biti tu. Pustite male glave velikih ljudi da sami nađu balans. Pripomozite koliko možete. I nasmijte se prilici da nečije djetinjstvo učinite bogatim.
Vjerujte, povešće ih u traženje jetija na Tari. I vratiti žive, zdrave i sretne.
Neki će im džentlmen u nastanku pomoći da ustanu poslije pada u Barseloni nasred trotoara. Jer znaće kako, čak i kad im ne postavite rigidna pravila.
Kao uredne velike sestre i odgovorna velika braća, na izletima će voditi brigu o svojim drugarima sa intelektualnim poteškoćama. Vaše je da budete na oprezu, da budete odgovorni za sve i najbitnije – da ne stvorite averziju prema drugačijima.
Znaće i gdje su i šta su htjeli. Napraviće dobre ljude jedni od drugih.
Vaše je da im date priliku da lijepe uspomene jedni drugima stvore. Ne da ih odvojite, pa da jedno dijete sluša priče drugih godinama kasnije u školskim klupama, bez mogućnosti da učestvuje.
Ne da od djece napravite probleme, koji se ‘rješavaju’ po sastancima iza zatvorenih vrata. Ne da majku svojim tihim odbijanjem otjerate od ideje da djetetu pakuje mali kofer i objašnjava kako će sama ujutro da se spremi, na šta da pazi i da ne zaboravi staviti ortopedske uloške u patike, jer je sigurno niko neće izazivati zbog toga. I da joj uskratite mogućnost da plače od ponosa jer je njeno mezimče prehodalo pola susjedne zemlje u želji da vidi i mauzolej i da ode uveče na korzo jer se ista otkrivaju po ekskurzijama, i da ne propusti tajne fešte po pansionskim sobama.
Ako ste vi imali pravo na putovanja i ‘Hej, vozaču, dodaj gas, ne daj nikom ispred nas!’ dok u pozadini Bijelo dugme zbog Esme opjevava padanje kiša, i sva druga djeca imaju priliku.
Ekskurzije baš tome služe.
Baš kao i mala ženska četa koja bježi sa časova fizike pod izgovorom Ane iz prvog pasusa. Ili kad ista ta Ana ide u susjedni razred preko čitave škole, jer joj se sviđa neki klinac iz klupa te susjedne male družine. I niko se ne javlja da ide umjesto nje.
Samo, na ekskurzijama, nastaje i svijet koji ta djeca dijele i kad odrasli odigraju uloge na putovanjima na kojima se ojeda guza a mame nema u blizini.