Nakon svih mogućih ponora – rat, izbjeglištvo, odlazak u inostranstvo, strahovit brak od 13 godina, pet godina borbe kao samohrana majka…. Ima li još koji zid da se udari glavom ili možda konačno probije?! Ima. Sretno udata, voljena onako kako sam stihovima prizivala, sa svojom porodicom gradim i stvaram, i nastaviću, ne zvala se Una, baš kao ta naša biserna rijeka!
Riječi tako pune života, da spojiti mogu kontinente. Riječi Une Čaušević-Jančić, koju stihovi iz Brizbejna vraćaju ovdašnjem voljenom gradu i rijeci po kojoj je dobila ime. Riječi upakovane među koricama kojima je tako udahnut vječni dah, baš kao što je i Unina ljubav prema životu, ljubavi, dragim ljudima, a prvenstveno sebi, kao ženi jakoj da pobijedi sve nedaće.
“U srednjoj školi, zapravo, počinje erupcija misli, koje su se izlivale po sveskama, papirićima, salvetama… A zašto? Kad neprevaziđen talent i psiholog prenosi znanje, i eto baš iz srpskog jezika, nikakvi manji ili neprimjetni rezultati se ne mogu očekivati. Dakle, nasa profesorica Gordana Latinović je sazidala svojom čarolijom temelje mog rukopisa, koji su danas ukoričeni pod naslovom ‘Jedna jedina'”, prisjeća se Una svojih spisateljskih početaka iz, tada ratnog doba, u Kozarskoj Dubici.
Uslijedile su potom neke teške godine, kada sa porodicom, kao dijete mješovitog braka, napušta voljeni grad i nakon izbjeglištva u Srbiji sidro spuštaju na obali Australije. Skoro dvije decenije kasnije, kada je odrasla u svakom pogledu, njena ljubav prema pisanoj riječi je poput erupcije iznjedrila prvu knjigu poezije, objavljenu početkom godine u Srbiji.
“‘Jedna jedina’, između ostalog, sadrži djela koja su nastala tokom 90-tih godina. S obzirom da su tračak svjetlosti tih dana, zaslužno pronalaze svoje stranice u njoj. Ostala djela su pretežno stvarana proteklih pet godina, kada sam kao samohrana majka spoznala potrebu da ostavim neizbrisiv trag svojoj djeci, kroz poruku da se u životu sve može postići dokle god to sam TI dovoljno želiš”, pojašnjava Una.
Kaže da svojim pjesmama briše vremensku začkoljicu i da tako djetinjstvo nastavlja da traje.
“Ja sam i dalje tu, gdje je dom! Živim onako kako mi srce i duša dišu i putujem kroz vrijeme najljepšim vremeplovom zvanim poezija”, dodaje ona.
Za svoju prvu zbirku pjesama, koju je promovisala, kako u Kozarskoj Dubici, tako i još nekoliko gradova u regionu, kaže da je samopodareni orden žrtvovanja, ali nipošto samosažaljenja, revolt pojmu predaje i prvo “uraaa” u suočavanjima sa životnim zavrzlamama.
“Osjetila sam svoje korjene opet onako čvrste i postojane, iako sam se uplašila da su ih protekle dvije decenije života u inostranstvu malo oslabile. Nevjerovatna regeneracija sopstvene psihe i emocija, kada svom gradu i svom narodu pokloniš djelo vrijedno pomena i vječnosti”, prijeća se Una kako je ove zime, jedne hladne februarske večeri, pred svojim Dubičancima, u tamošnjoj gradskoj biblioteci, čitala svoju poeziju, čiji su neraskidivi dio i oni sami.
A korjene joj čvrstim i postojanim čini i otac Ismet, koji takođe piše, pa je literarno stvaralaštvo neka vrste umjetničke manufakture u ovoj porodici.
“Otac i ja pišemo različite žanrove i tematike, ali baš zbog toga moram priznati da je njegov život i njegovo mišljenje, kao i neiscrpna ljubav prema majci i nama, baš ta bura u leđa u svakom mom stihu. Usadio je u nama tu egoističnu ljubav prema našem gradu i hvala mu na tome! Naučila sam mnogo o Dubici, o kazivanju, o ćutanju, o nama samima, upravo kroz njegova uputstva i njega samog, kao čovjeka”, kaže ova autorka.
Una danas priprema nove zbirke pjesama, a i promocije na onom kontinentu. Cilj joj je da oda poštovanje voljenom gradu, bude primjer naraštajima, glas sjete i osmijeha. S druge strane, na ovaj način vodi neku svoju bitku protiv izumiranja našeg jezika i kulture, pri tom ne ulazeći u politiku.
“Zadržavam isti stil nazovimo ‘narodskog’ pisanja i poput antičke drame, nastaviću da slavim sve te naše evoluirajuće korake kroz život”, govori ona.
Za te korake kaže, ma koliko bili bolni ili srećni, upravo nas oni oblikuju i čine ovim što jesmo. Želja joj je, stoga, da svi prigrlimo svoje danas, i kroz priče za laku noć o svemu juče, sa osmijehom gradimo svoje sutra.
“Moja poezija može da navede na suze, ali da ostavi čitaoca praznih pluća i u beznađu, sigurno ne. Želim buditi bunt i revolt i snagu za dalje. Kroz ‘Jednu jedinu’, osjetila sam totalno ispunjenje kao ljudsko biće, majka, ćerka, i kao voljena, najčistije voljena žena”, poručuje Una.
