Trebalo je da pišem nešto sasvim drugo, međutim, približio mi se jedan jubilej i ovih dana, protiv svoje volje, mnogo razmišljam o tome. Beograd i ja uvek krajem septembra, početkom oktobra slavimo godišnjicu zajedničkog života i sada već duge, ali turbulentne veze. Ne znam koji je tačno bio datum kad sam se uselila u svoj prvi beogradski stan, pa celu tu nedelju u kojoj septembar prelazi u oktobar smatram jubilarnom. Evo, ovih dana se navršava 16 godina, što je skoro pola mog života. Za dve godine moći ću da kažem kako duže živim u Beogradu nego u svom rodnom Kragujevcu. Životne bilanse podvlačim uvek u ovo doba godine, umesto, kao sav normalan svet, na rođendan. Ruku na srce, rođendan mi pada oko Nove godine, a previše volim jelku, lampione i sve što trepće i šljašti da bih u to vreme svodila račune.
Ove godine sam, međutim, sa sobom načisto. Sa Beogradom nisam, a znam da nisam jedina. Već duže vreme imam osećaj da me cedi kao limun, da po svaku cenu hoće da me istisne iz sebe i odbaci kao strano telo. Ne, nije stvar u mom došljaštvu, pričam sa ljudima koji žive ovde od rođenja i delimo taj osećaj.
Često se šalim kako, da nisam završila u novinarstvu, ne bih znala kako izgleda avion. Naravno, to je šala, ali ako je još išta od prednosti ovog posla preostalo, to su prilike da se naputuješ i vidiš sveta. Po mom iskustvu, svaki grad ima svoj duh, atmosferu i miris. Sa gradovima ili odmah „kliknem“ ili ostanem potpuno ravnodušna. Beograd i ja smo kliknuli od prvog trenutka i, evo, ne razumem grade moj, kako smo dospeli dovde. Da li smo postali matori bračni par koji ostaje zajedno samo iz navike? Jadna je ova bračna analogija, jer grad čine i ljudi. I tu je, čini mi se, problem. Ljudi su ovde umorni, tužni i napeti. Ljudi su izludeli, i koliko god mi je u ovom trenutku mrsko da skrećem u politiku, ona je kriva, jer smo umorni i nadrndani od loše organizovanog prevoza, od raskopanih ulica, od toga što nas je mnogo… A nešto mi govori da ni za šta od toga nismo baš sami krivi. Zaslužujemo bolje.
Tešim se kako nije ok da kukam na Beograd, kad je u Kragujevcu mnogo gore, a u većini drugih gradova u Srbiji gore nego čak i u Kragujevcu. Ali nije ovo priča o ekonomskoj situaciji i politici, nego o mojim gradovima. I u tom smislu, Kragujevac mi dođe kao neka prva ljubav s kojom sam ostala prijatelj, a Beograd kao loš brak iz kog ne mogu da se iščupam. Ali, imam još jedan svoj grad, koji mi dođe kao onaj frajer s kojim bi sve bilo divno, ali se ceo kosmos urotio da nikada ne budemo zajedno. Slučajno, ovih dana je i pet godina otkako smo se prvi put ugledali i zavoleli. Hamburg sam prvo videla iz aviona, preplašena kako ću izdržati mesec dana u gradu u kom nikad nisam bila. Nedavno sam ponovo bacila pogled iz aviona i nisam umela da prepoznam šta mi je tačno onog dana pre pet godina šapnulo da ćemo se dobro slagati. A onda sam sletela, udahnula miris i setila se svega. „Setila“ nije prava reč, jer ne umem da prepričam to iskustvo, koje možda čak i uzmiče rečima. Ali, opet sam osetila ono isto kao prvi put, blesavi utisak da sam stigla kući, iako sam tu prvi put u životu. Kad probam da racionalizujem, mislim da je stvar u tome što je Hamburg lučki grad, a takvi su vazda najotvoreniji i najlakše prime i prigrle sve i svakoga, grad kurvi, mornara i pacova, ljudi svih boja, društvenog i materijalnog statusa. Naravno, Hamburg je i nemačka prestonica štampanih medija, a ja ću ostati zaljubljena u novine čak i kad papir sasvim nestane.
Ne šalim se za ovo oko pacova, moj prvi dan u Hamburgu obeležila je pacovčina koja mi je presekla put. Da je neki drugi grad bio u pitanju, omrzla bih ga zauvek i nikad se više ne bih vratila, ali već je bilo kasno, već sam se smrtno zaljubila. Ponekad me pitaju šta mi je toliko očaravajuće tamo među kurvama i pacovima. Upravo to, drugari, što između pravih kurvi i pacova i onih koje samo pogrdno tako nazivamo, radije biram ove prve jer ne foliraju da su nešto drugo.
Ljute mi se Nemci iz drugih gradova kad počnem da ih smaram kako je Hamburg najdivniji nemački grad. Kažu: „Pa sve to imaš u svakom većem nemačkom gradu, samo se ne vidi.“ Ha, pa tu vas čekam. Hamburg ne skriva ništa, daje na izvolte ono najdivnije i ono najcrnje što ima. U tome smo slični, valjda se zato i volimo, mada Hamburgu mnogo bolje ide u životu nego meni.
A Kragujevac i Beograd, moje divne musave provincije? Nikada neće biti Hamburg, ali će uvek biti moji, jer bez njih, ne bih bila ovakva kakva sam. Dobra, loša, poluluda, svejedno je, ne bih se menjala.
Naslovna fotografija: Hamburg, carol.anne / Shutterstock