Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, reproduktivno zdravlje predstavlja stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti u sadržajima koji se odnose na reproduktivni sistem i njegovo funkcioniranje. Ono podrazumijeva mogućnost da ljudi imaju zadovoljavajući i siguran spolni život, te sposobnost da imaju potomstvo kao i da o tome odlučuju. Sastavni dio svega toga predstavlja upravo informisanost, a u Bosni i Hercegovini ona nije na zavidnom nivou.
Aktivistkinje iz Fondacije CURE pokrenule su projekat putujućih radionica u sklopu kojeg posjećuju gradove i manje lokalne zajednice širom BiH, sa ciljem upoznavanja i širenja informacija među ženama. U takvim slučajevima neophodno je uzeti sve stvari u kontekst počevši od mjesta, saobraćajne komunikacije, da li imaju struju, internet… Mogu li komunicirati između sebe?
„Svaka informacija je jako bitna, jer kada govorimo o tome da žene zaista imaju pravo i mogućnost da samostalno i edukovano donose odluke o svome tijelu, kako ćemo tim ženama omogućiti to pravo ako im nismo prenijele informaciju. Nemamo sve mobitele, nemamo sve internet, u krajnjem slučaju dolazimo iz različitih kulturoloških zajednica, neke ne govorimo istim jezikom“, za magazin Lola govori Selma Hadžihalilović, aktivistkinja i feministkinja iz Fondacije CURE.
Do sada su u radionicama učestvovale žene za koje je ova tema predstavljala tabu, tako i stručnjakinje koje se bave tom tematikom, poput medicinskih sestara i doktorica. Iz Fondacije CURE preporučuju ženama da što više same istražuju i pokušavaju da dobiju više odgovora na pitanja koja ih se direktno tiču ili samo žele biti opšte informisane.
„Ono što mi pokušavamo da radimo jeste da dignemo taj veo zavjere oko ženskog reproduktivnog zdravlja. Zašto mi djevojčice učimo da je menstruacija sramota? Menstruacija je dio ženskog zdravlja. Zašto mi učimo djevojčice i žene da su seksualni odnosi nešto što je loše kada je sve to dio našeg seksualnog zdravlja. Mi smo seksualna bića, mi trebamo da volimo i da uživamo u seksualnim odnosima na način da poznajemo svoje tijelo, da poznajemo svoje granice. Da smo u stanju da kažemo šta želimo, a šta ne želimo. Mi treba da naučimo da se volimo i da se poštujemo i da zaista kompletno naše seksualno i reproduktivno zdravlje pripada nama, a ne nekome drugome i da smo mi ti koji trebamo donositi odluku o našem tijelu, a ne neko drugi da donosi odluku o našem tijelu“, govori nam Hadžihalilovićeva.
U većini osnovnih i srednjih škola u BiH ne govori se o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, i zbog toga mladi ostaju uskraćeni za informacije. Iako na internetu imaju mogućnost pronalaska određenih odgovora, upitna je njihova ispravnost. Tek kada se desi slučaj maloljetničke trudnoće, škole u pomoć zovu aktivistkinje i stručnjake koji se bave temama seksualnog i reproduktivnog zdravlja.
„Mi ne možemo biti odgovorne za propuste u našem obrazovanju, gdje briga prema sebi, prema svome zdravlju zauzima posljednje mjesto. Nije u pitanju samo seksualno i reproduktivno zdravlje nego i zdravi stilovi života. Ako ne počnemo preventivno da djelujemo i da o određenim stvarima govorimo otvoreno, zaista mislim da ćemo biti u velikim problemima“, poručuje Selma.
Upravo zbog tabuiziranja ovakvih tema, broj polno prenosivih bolesti raste. Iako kondomi predstavljaju jedno od najsigurnijih kontracepcijskih sredstava i prevencije seksualno prenosivih bolesti, mnogi se zbog neznanja i stava “to se neće desiti njima“ upuštaju u nezaštićen seksualni odnos. Neophodno je naglašavati da odgovornost za prevenciju trudnoće i seksualno prenosivih infekcija nije samo na ženi, nego i na muškom partneru i to je zajednička odgovornost o kojoj bi i muškarci i žene trebalo da vode računa.
Kada se govori u abortusu u Bosni i Hercegovini, prema riječima naše sagovornice on već sada nije dostupan svima, a samo je pitanje dana kada će se postaviti pitanje gdje i kako će se abortus smjeti vršiti.
„Mi se zalažemo da abortus bude prije svega dostupan, siguran, legalan i besplatan. Bez obzira na to što kažu da je abortus u BiH legalan, on nije besplatan i bez obzira na to što imate zdravstveno osiguranje, kada želimo prekinuti trudnoću mi to plaćamo. Informacije su da abortus košta od 200 do 500 KM. U nekim ruralnim sredinama, žene abortuse obavljaju same, pribjegavajući tradicionalnim metodama koje mogu da izazovu trajne posljedice“, u razgovoru za Lola magazin govori Hadžihalilovićeva.
Magistrica Tanja Mandić Đokić u svojoj studiji „Pristup zdravstvenim uslugama i pravo na zdravlje žena u Bosni i Hercegovini”, ukazala je da ginekološke usluge nisu dostupne svim ženama, što žene u ruralnim sredinama čini posebno ranjivom kategorijom, kao i žene sa invaliditetom. Takođe, veliki problem je i nepostojanje dovoljnog broja savjetovališta i akcija usmjerenih na informisanje o načinima kontracepcije i dostupnim metodama (koje nerijetko žene slabijeg materijalnog statusa ne mogu priuštiti).
Dok se na žene prebacuje teret bijele kuge i optužbe da ne rađaju dovoljno, prakse poput onih da na razgovoru za posao moraš potpisati da li planiraš imati djecu, ili davanja otkaza nakon saopštavanja trudnoće se ne mijenjaju. Drugi apsurd predstavlja osporavanje ženama sa invaliditetom prava da rađaju.
„Mislim da političarke i političari trebaju zaista ozbiljno da se pozabave ovom temom i da prestanu vršiti štednju na uštrb ženskih prava i počnu investirati u budućnost na drugačiji način“, poručuje Hadžihalilovićeva.
Sve nas to vraća na početak gdje temeljni problem predstavlja upravo nepostojanje uređenog sistema obrazovanja i informisanja mladih o seksualnim i reproduktivnim pravima i zaštiti od spolno prenosovih bolesti i trudnoće.