Pisaću ti ovih dana čestitku za rođendan. Trčeći na stanicu iz jedne kuće i sa stanice drugoj kući, ne stigoh da je kupim. I nadam se da ću stići da te podsjetim kako je naša priča počela.
Zvanično smo se srele na fakultetu, drugi red u amfiteatru. Nakon što te zajednički kolega upozorio da spadam u kategoriju dosadnih ljudi, a ja to saznala nešto kasnije, dijelile smo sate i sate žuljanja dupeta i dupetom onih stolica za lutku u izlogu, a ne žive ljude. Piskarale smo bilješke dok asistent sebi u bradu deklamuje polurečenice iz knjige. Potpisivale druge ljude na vježbama i predavanjima i pokrivale ih dok kafenišu u ‘Prolazu’.
Onda smo počele da pijemo kafu k'o žene nakon i prije faksa. Da se zivkamo u pauzama od života, a okupiramo fiksni telefon i razgledamo izloge sa srebrom, jer nam se nikad ništa drugo nije sviđalo. Jedini prsten koji povremeno nosiš, dobila si za prvi rođendan našeg zvaničnog druženja!
Ali, tu nije bio naš službeni početak. Vratiću te u april i maj 1995.godine, kad smo obje po nekom međunarodnom programu rehabilitacije 22 sata putovale iz Banjaluke u Igalo. Puta se sjećam samo po bljuckanju, tebe iz busa ne.
Sjećam se tebe s mamom. Tebe u moru djece koja su okategorisana kao ‘mogu biti sama’, koju je mama sačekivala ispred prodanice kod Instituta ‘Dr Simo Milošević’, a mene je moja uspješno lagala da će doći sa narednom turom i u narednom busu, dok ja nisam došla nazad u Banjaluku. I sjećam se jedne Smiljane iz Prijedora, s kojom je dječije prijateljstvo trajalo do prve promjene kućnog broja u moru takvih intervencija u novoj državi.
Sjećam se koliko sam bila ljubomona što i u Igalu imaš mamu, ne znajući šta ste jedna i druga prolazile dok je ona radila u Igalu, a ti bila svojoj kući. Ne znajući da ste u Igalu nadoknađivale dio djetinjstva.
Sjećam se i da sam, godinama kasnije, kad ste se preselile u prvi svoj tuđi stan, primijetila da imate istu boju glasa i iste oči. I nekoliko puta te pobrkala sa njom, dok si se još javljala na fiksni telefon.
Od tih prvih nezvaničnih momenata prošlo je 20 godina, od prvih zvaničnih ulazimo u drugu deceniju. Sabrale smo suza, prvih skuhanih obroka, izlazaka kad je vruće i kad nije vruće, kad čamimo i trpimo gužvu, kad se hvataš za kragnu mog kaputa kao za najčvršći stub ulične rasvjete nakon koktela ili dva viška. Oduzele smo prvu pogrešnu votku viška, nakon slavlja što sam tetka.
Skupljale smo trenutke i ispričane priče, posebno one nakon ponoći, koje počinjem sa užasno bitnom temom, a sopstvenu dilemu završavam sa ‘Znaš, ja sam kao mala bila nemoguća’, dok se nadovezuješ sa ‘A kao velika si još gora!’, moleći boga da idemo spavati.
Zabilježile smo i usisavanje u tri ujutro, nakon mog rođendana. Ono gurkanje u snu, kad spavamo kod mene, da se pomjerim na svoju stranu kreveta.
Držanje palčeva kad idemo na ispite, moje suze jer znam da možeš više, tvoje jer se ljutim na tebe zbog onih propuštenih ispita. Bajadere u buketu nakon moje diplome, nakon što sam ti rame pokvasila suzama, jer si mi prva čestitala sagrađenu kulu.
Suze zbog ljudi koji su nam kroz život prolazili ne brojim. Da je bilo vrijedno, plakale bismo s njima.
Bio ti je rođendan juče, i nisam zaboravila nijedan momenat našeg gotovo tradicionalnog čestitanja, od poziva koji, kao žene u poštenim godinama, ne možemo imati u ponoć, do kafe i kolača koje tvoja mama siječe ‘pod uglom’.
Ali, nikad neće biti dovoljno prostora da ispričam. Možda će ovo biti dobar početak.
Još ti dugujem hvala za dvije decenije nezvaničnosti, uvećane za deceniju oficijelnosti. Za ruku u gužvi, zbog stepenica ispred mene. Za satjerivanje u ćošak oivičen inatnom rečenicom ‘Ja to neću, meni to ne treba!’. Za sate izigravanja psihologa dok po kući tražim adekvatan kauč da seansa bude dobro uramljena.
Za sve nadimke svijeta, koji nastaju nakon mog pogrešnog iščitavanja neke riječi.
Dobro, i što mi se ćuko upiškio dok si ga vaspitavala da ne može u kafu da nam dira.
Kažem ti, malo je. Ali nek počne ponovo od ove tačke to jedno hvala, skupa sa odrastanjem u kojem se nalazimo ovih dana. Trebaće nam u džinovskom izdanju hvala.
Isto ono koje ćutimo mnogo puta, jer se najboljim prijateljicama ne govori, već se s njima živi.
