„Sumljam da ću stići na kafu. Nemogu da se izkombinujem. Kupovina u Bosci. Sori“.
Nešto probada, vrišti u ušima. Možda ima još koji red, ali dalje od ovoga ne možete. Jeste li nekada dobili sličnu poruku? Na hiljade ovakvih dnevno protutnji društvenim mrežama, mejlovima, SMS-ovima. Ali ovo su pisali polupismeni. Išli su u školu, ali nisu mnogo upamtili. Nastavnik jezika se možda i trudio, ali ko bi ga na času slušao. Ovakvi „autori“ nisu dio crne statistike BiH, koja je konačno, nakon dvije i po godine, dobila rezultate popisa.
Priznate ili nepriznate… Svejedno, šokantne! Političari su saznali da nas „po torovima“ ima ili nema onoliko koliko bi oni željeli pa su nastavili da se prepucavaju, ali u obične smrtnike je oštro uperen prst – nepismeni ste.
Možda postotak od 2,82 odsto nekome ne zvuči toliko strašno, ali u poređenju sa regionom je zastrašujući. Srbija ima 1,96 odsto analfabeta, Crna Gora 1,50, a Hrvatska se opismenjavanjem najviše bavila pa je izbrojala, u odnosu na nas, zanemarljivih 0,8 odsto. Treba li napomenuti da UNESCO smatra da je procenat od 0,2 odsto nepismenih prihvatljiv i dozvoljen maksimum, te su ga kao krajnji cilj još za prošlu godinu zapečatili u svom planu? Kod nas se niže detalj za detaljem – pa je nepismenih žena 77.557, a nepismenih muškaraca 12.237. Žene, zašto? Da li i dalje živimo u ubjeđenju da je ženi mjesto samo kraj šporeta i da je ona najbolja samo dok je majka i domaćica? A žene su se u svijetu dokazale – znanjem, moći, odlučivanjem. Žene se za svoje obrazovanje i napredak bore više od vijeka. Zašto je bh. žena zakazala?
Zabrinjavajući podaci su i kada se radi o obrazovanju. U BiH živi 1.060.840 osoba koje nemaju nikakvo formalno obrazovanje, imaju nepotpunu osnovnu školu ili samo završenu osnovnu školu. Fakultetsku diplomu 2013. je, kada smo se tako ambiciozno popisali, imalo 285.622. Onih koji su potpuno kompjuterski nepismeni je 1.229.972, dok je onih koji djelimično poznaju rad na kompjuteru 758.800.
Broj učenika u školama, u odnosu na popis iz 1991. godine je prepolovljen. Tako je u školskoj 1988/89. u BiH bilo ukupno 534.337 učenika. Samo četvrt vijeka kasnije broj učenika u osnovnim školama skoro je prepolovljen. Manji je za tačno 237.495. Kako je moguće da smo toliko zaostali… u 21. vijeku… u eri tableta, telefona, društvenih mreža… u vrijeme kada je komunikacija dovedena do neslućenih razmjera?
A onda opet zazvoni – 2,82!
Nije li ovo političarima i krojačima sudbina jasan znak na kojim poljima bi trebalo da rade? Svijet žuri da se informatički što više opismeni, ali BiH godinama ne žuri nigdje. Problem velik koliko i 30 slova azbuke ili abecede i nije neki problem. Ovdje se „vadimo“ na rat i nemaštinu. Ipak, zapitamo se zašto je škola toliki bauk i zašto nas je strah znanja. Bar onog elementarnog.
Usmjeravaju li roditelji djecu?
Plaše li ih neznanjem?
Džaba nam svi nastavnici i profesori, ako na časove niko neće? Gdje griješimo? Ali, jedno je važno – govorimo sve svjetske jezike! Srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski… U stanju smo i da se potučemo oko toga, čisto da se vidi ko je jači. A nejaki smo svi, od prvih do posljednjih i obrnuto. Nejaki smo upravo na jeziku. Takvi krojimo sudbine, zbog toga mladi odlaze, zbog toga BiH postaje lošija.
Naružili smo prelijepu zemlju time što o njoj ne znamo da pričamo i pišemo drugima. Onima koji bi došli, uložili, pokrenuli zajedno s nama… Ovako imamo masu kojom je lako manipulisati, koju je lako potkupiti za sitan ćar. Takva masa nema mišljenje, za nas misle drugi. Roditelji, razmislite. Nije kasno! Znanje je moć!
Neka, umjesto onih 2,82 odsto, zazvoni Mendela – „Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da biste promenili svijet“!