“Moja prva trudnoća bila je poseban doživljaj. Život mi se promijenio istog momenta kada sam saznala da u meni raste novi život. Svaki udarac u želudac, mučnine, šetnje, iščekivanje, slavlje na kraju, prva godina… Sve to mi je bilo posebno uzbuđenje. Drugo dijete došlo je relativno brzo, nakon dvije godine. Nisam bila spremna. U glavi mi je najčešće bilo pitanje – hoću li ga voljeti kao prvo”.
“Udala sam se sa stomakom do zuba. Ni mojima ni njegovima nije bilo po volji. Ali, to dijete sam željela i o majčinstvu maštala još kao djevojka. Ništa nije moglo da me poremeti. Uživala sam u svakom danu. Čekala sam, osluškivala i dočekala. Druga i treća trudnoća, koje su došle pet i sedam godina kasnije, bile su nekako rutinske. Treća pogotovo. Nije bilo onolikog uzbuđenja. Razmišljala sam kako da podijelim ljubav koju sam osjećala prema prvom djetetu. A onda je sve došlo na svoje. Život”.
“Dovoljno mi je jedno dijete. Toliko me ispunja majčinstvo da o drugom ne razmišljam niti znam kakva bi bila druga ljubav. Mada, uvijek kada mi ovo padne na pamet, sjetim se bake. Rodila je troje. Kada sam je pitala koga voli najviše, govorila bi: ‘Vidiš li ovih pet prstiju? Kad se posiječeš, svaki boli isto. Eto, tako ni djecu ne možeš da dijeliš. Svi su dio tvoje duše. To shvatiš kad zatrudniš i rodiš. Za svakog imaš ljubav koja se ne da izmjeriti'”.
“Prva je bila djevojčica. Život uz nju mi je postao bogat. Prebogat! Ali, željela sam dječaka. U petom mjesecu druge trudnoće moj svijet se srušio. Nešto je pošlo po zlu. Izgubila sam ga. Spontani pobačaj! Rodila sam ga u krevetu i vidjela onako malenog. Dio srca mi je umro. Godinu nakon toga neplanirano sam ostala trudna. Ta trudnoća me namučila. Morala sam da ležim. Nisam mogla mnogo da se posvetim prvom djetetu i zato negdje u sebi nisam prihvatala tu drugu bebu. Nisam bila spremna da je volim. Sve dok je nisam ugledala…”.
Četiri majke. Nada, Nataša, Slobodanka i Rada. Svaka sa svojom pričom. Svaka sa svojim mislima. Svaka u trudnoći sa pitanjem – hoću li moći da volim. Hoću li prvo voljeti više od trugog, trećeg? Istina je da u majčinom srcu mjesta ima za sve. I nisu ovo prazne riječi.
“Dovoljno mi je jedno dijete. Toliko me ispunja majčinstvo da o drugom ne razmišljam niti znam kakva bi bila druga ljubav. Mada, uvijek kada mi ovo padne na pamet, sjetim se bake. Rodila je troje. Kada sam je pitala koga voli najviše, govorila bi: ‘Vidiš li ovih pet prstiju? Kad se posiječeš, svaki boli isto. Eto, tako ni djecu ne možeš da dijeliš. Svi su dio tvoje duše. To shvatiš kad zatrudniš i rodiš. Za svakog imaš ljubav koja se ne da izmjeriti'”.
Ako govorimo o ljubavi, s prvim djetetom u svoj život unijeli ste najsnažniji osjećaj ljubavi. Sa drugim, unijeli ste taj isti osjećaj prvi put. Opet! I tu se više ništa ne mjeri i ne dijeli.
“Prije nego donesemo dijete na svijet ne možemo ni zamisliti da nekog možemo toliko i na taj način voljeti. Ljubav koju osjećamo prema djetetu je, rekla bih, onaj jedinstveni osjećaj na ovom svijetu koji, u stvari, nije uporediv ni sa čim drugim. Svaka žena različito uspostavlja taj kontakt. Neke žene već od trenutka kada urade test i saznaju za svoju trudnoću osjećaju posebnu povezanost sa plodom, nekima treba da čuju prvi otkucaj srca, dok nekim ženama stvari dolaze na svoje mjesto tokom cijele trudnoće. Postoji isto tako određen broj majki koje tek kada prvi put ugledaju svoje dijete osjete tu nevejrovatnu sponu. Isto tako je moguće da se povezanost uspostavi nešto kasnije, nekoliko dana, nedjelja pa čak i mjeseci nakon porođaja. Svaka žena ima svoj ritam, a i povezanost između majke i djeteta je nešto što se uspostavlja i na neki način živi”, objašnjava Jasna Dragišić, TA praktičar i hipnoterapeut.
Ako govorimo o ljubavi, s prvim djetetom u svoj život unijeli ste najsnažniji osjećaj ljubavi. Sa drugim, unijeli ste taj isti osjećaj prvi put. Opet! I tu se više ništa ne mjeri i ne dijeli.
Ističe da u toku druge trudnoće majka uviđa da ima drugačiji doživljaj i da se stvari ne razvijaju kao prvi put; da, na primjer, ne osjeća istu ushićenost. To kod majki može da stvori osjećaj nesigurnosti i straha pa i osjećaj krivice.
“Sa drugim djetetom se svi članovi porodice privikavaju novonastaloj situaciji pa se odnos između majke i prvog djeteta prirodno mijenja i prilagođava. To je proces koji traje. Majka može da stvori osjećaj krivice jer svako dijete voli na drugačiji način. Voljeti drugačije ne znači voljeti manje. Istina je da sa djetetom koje nam je po temperamentu sličnije možemo konakt uspostaviti lakše ili brže, ali to opet ne treba brkati sa ljubavlju”, naglašava Dragišić.
Psihologija kaže da majka može da ima ambivalentan osjećaj prema drugom djetetu jer, na neki način dolaskom na svijet, nužno mijenja odnos majke i prvog djeteta. Nekada je, naprotiv, lakše uspostaviti kontakt sa drugim djetetom nego sa prvim zato što je prvo došlo na svijet onda kada žena možda nije bila spremna da postane majka.
Neke žene već od trenutka kada urade test i saznaju za svoju trudnoću osjećaju posebnu povezanost sa plodom, nekima treba da čuju prvi otkucaj srca, dok nekim ženama stvari dolaze na svoje mjesto tokom cijele trudnoće. Postoji isto tako određen broj majki koje tek kada prvi put ugledaju svoje dijete osjete tu nevejrovatnu sponu. Isto tako je moguće da se povezanost uspostavi nešto kasnije, nekoliko dana, nedjelja pa čak i mjeseci nakon porođaja”, kaže Dragišić.
Moguće posljedice koje proizlaze iz drugačijeg odnosa prema djeci, u smislu ljubavi i privrženosti, svakako su raznolike i vrlo teške za predvidjeti, ali im je sigurno zajedničko to da su nepovoljne za dijete. Zato, ako majka zaista prepozna tako nešto, nije sramota potražiti ni stručnu pomoć.
Svako dijete je blago i svakom su ljubav i pažnja jednako potrebne. Mislite o tome prije nego se zapitate šta ako…
