LjudinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaRadoznala LolaŽivot

Tabu tema: Jeste li ikad požalile što ste rodile?

Teško mi je vjerovati da postoje majke koje ne vole svoju djecu i koje priznaju kako žale što su rodile.

Prenosimo Redakcija

Barbara Slade Jagodić

Mogu to shvatiti jedino u slučaju ogromnih trauma poput silovanja koji je rezultirao neželjenim djetetom, stalnim podsjetnikom na ono što se dogodilo. Ali ima 45.000 žena koje su na Facebooku stisnule lajk na stranici „Žalim što sam rodila.“ Provela sam nekoliko sati čitajući objave.

Moja djeca imaju 3 i 4 godine. Ozbiljno razmišljam da ih ostavim s ocem i da se preselim nekamo drugdje, negdje gdje mogu raditi na sebi i svom mentalnom zdravlju….a tko zna možda se vratim za nekoliko mjeseci, stoji u jednoj od mnogih anonimnih objava iz kojih vrišti emocionalna nespremnost ili čak neliječena depresija.

Rodila sam jer sam već bila u tridesetima i otkucavao mi je biološki sat pa sam išla to odraditi. I baš kao što se život prije čini besmislenim, sad shvaćam da je rođenje sina isto bilo besmisleno. Bit će tu s nama, potrošiti svo vrijeme i novac dok nas više ne bude trebao. Onda će otići, dio je druge objave kakvih također ima na stotine sličnih, a koje su od majčinstva očekivale svrhu života, dok im je na pameti prvenstveno vlastito dupe, pardon my French.

Bilo mi je teško to čitati. Nije svaka objava za osudu jer na prvu vidite kako su žene postale zarobljenice vlastitih i tuđih očekivanja, bilo da su to tinejdžerice koje su rodile s 15, bilo to da su žene s odsutnim partnerima ili pak one koje su rodile zbog nekakvih „mora se“ očekivanja okoline. Neke od tih žena su čak prošle IVF postupke potpomognute oplodnje kako bi rodile, a sada žele da mogu vratiti vrijeme unatrag.

Nitko ne bi trebao morati roditi ako to ne želi. Ne ulazim sad u diskusiju „za ili protiv pobačaja“, već prvenstveno mislim na rađanje na koje niste spremni.

Puno je tu različitih i mogućih scenarija:

mlada djevojka zatrudni, obitelj ju nagovara da zadrži dijete, a ona nije spremna i ima druge planove koje će joj dijete sad pokvariti

mladi hrle u brak u zanosu velikih osjećaja, dobiju dvoje djece, a onda shvate da bi se još malo zabavljali pa im sad djeca smetaju.

mladi hrle u brak, rode djecu, a onda ih muž ostavi zbog neke druge pa sad mlada majka bez (velikih) primanja sama odgaja djecu

žena dobije dijete koje nije savršeno izgledom ili karakterom prema njezinoj zamišljenoj slici

žena ne želi djecu, muž želi, pa da ga ne izgubi rodi dijete s kojim se ne može emotivno povezati

žena prolazi IVF sa suprugom koji jako želi djecu, a ona nije sigurna no misli da će joj se majčinski osjećaji naknadno pojaviti

itd itd

Zašto bismo sve trebale biti majke? Zar nema ionako dovoljno nesretne djece na svijetu da mi rađamo neželjenu djecu ili da ih zbog svojih odluka učinimo nesretnima?

Nekoliko mojih poznanica i prijateljica ne želi djecu. Jedna od njih je zbog toga raskinula brak jer se suprug u međuvremenu predomislio i sad bi ipak djecu. O njoj čujem najgore komentare poput „karijeristica, emotivno hladna, jadan taj čovjek…“ no zapravo ja mislim da je fer.

Nije nikad imala majčinske osjećaje, u brak je ušla potpuno iskreno ne skrivajući želju da ostane nerodilja i ima druge planove te vjeruje da ne bi mogla djetetu pružiti potrebno vrijeme i emotivnu povezanost.

Ja se u tom ne mogu osobno pronaći, ali je mogu (pokušati) shvatiti. Zašto bi moje ili tuđe želje i osjećaji morali apriori biti važeći za sve druge?

„Obitelj, osnovna društvena skupina, povezana srodstvom, utemeljena na braku i zajedničkom životu užega kruga srodnika, prije svega roditelja, koji vode brigu o djeci (svojoj ili posvojenoj) te ih odgajaju,“ stoji u Enciklopediji, dok Wikipedia kaže „Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece.“

Čini se kako suprug i supruga nisu obitelj ako nemaju dijete. Valjda se zovu bračni partneri, pojma nemam, meni definicije ionako idu na živce. Ili kad kažu „obitelj je sve.“ Po tome ljudi bez djece nemaju to nečije sve, manjkavi su. Pa onda ipak rode jedno-dvoje djece, da se ima sve.

Da se vratim na inicijalno pitanje „Jeste li ikad požalile što ste rodile?“…ako i jeste, ajde nemojte nikad, al baš nikad to reći djetetu, ni u naletu najvećeg bijesa.

Ne mogu zamisliti goru rečenicu za srušiti nečiji svijet od „da te barem nisam rodila!“ (druga do te je „ja sam te rodila, ja te mogu i ubiti“) jer tom rečenicom poništavate vezu između sebe i djeteta, urezujete djetetu u pamćenje kako ono nije vrijedno ni vas ni ničega, kako je bezvrijedno i jadno.

Jako jako jako volim svoje dijete, ne mogu zamisliti život bez nje… no kad sam rodila pitala sam se jesam li dobra majka jer nisam osjetila tu neku svemirsku ljubav i na trenutak-dva mi je sjevnulo kroz glavu „a što ako nisam trebala roditi?“, pisala sam o tome.

Zbog silnih očekivanja koja se nisu realizirala, razvila sam postporođajnu depresiju i srećom potražila pomoć. Navodno je ne potraži 3 od 4 žene koje je imaju. Možda su to ove majke koje žale što su rodile, a koje se jednostavno ne znaju snaći sa svojim osjećajima. Pomozite im.

Ako i same žalite što ste rodile, potražite pomoć. Emotivnu, financijsku, kakvu god pomoć trebate….vaše dijete trebate vašu ljubav, a vi ne ranjeni ne možete dati. Izliječite sebe da se u budućnost vaše dijete ne bude trebalo liječiti.

I nemojte misliti da smisao vašeg života treba biti majčinstvo ili samo dijete po sebi. Iako sam rodila nakon 8 pokušaja potpomognute oplodnje, pokušavam ne gušiti svoje dijete.

Shvaćam da njezin život nije moj. Ona ne bi trebala biti smisao mog života jer svi smisao moramo pronaći sami u sebi, a ne opterećivati druge svojom ljubavlju (kao oni partneri koji viču da će se ubiti ako ih ostavite). Ako svom djetetu ne dam teret smisla mog života, i ono će biti sretnije.

I da mogu, rodila bih barem još jedno…

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije