A lista svega onog što je prethodilo ovim mantrama, čestih u srpskom ili kojem već narodu, mnogo je duža od 1001 noći, Ilijade i Odiseje, epa o Gilgamešu.
Ko zna koliko sam puta čula ove optimističke apele, poruke, slogane. Kao neka komunistička ostavština – važna je živa glava, jeste, sve podno nje je, šta, nebitno?! Ne znam ni sama više koliko puta su u mene ispalili ove, ma, floskule. Da je život jedan i vrijedan i da sve što je danas, sutra već nije. I da znaju da u mojih ni 60 kilograma ima dosta volje i snage.
Pomalo mi se već gade ustaljene forme i pristupi svakoj poplavi koja me zapljusne. I kad sunce grije i kad mi neko sruči kantu govana na glavu. Princip je isti – izdrži, proći će. Znam da si jaka…
Kopam li? Ne kopam.
Hranim li stoku? Ne. Skupljam li sijeno? Ni to.
Čeka li me zimnica? Pa i ne.
Treba li iscijepati drva? Nikako.
Eto, nemam posla, osim što radim od devet do sedamnaest, svaku drugu nedjelju, nerijetko i tokom praznika, što sam i mama i dadilja i domaćica i kuvarica i čistacica i medicinska sestra i šofer i dvorska luda i modni guru.
Što u međuvremenu treba da iskopam koji sat da posložim, presložim, selektujem, revidiram police, kese, misli i put pod točkovima.
Što se drznem pa bih kod frizera, na masažu, da bez cilja i beskonačno dugo tumaram prostranstvima butika, da ležim i čitam knjigu, da se kupam skoro cijeli sat, da ne spavam kao na straži i da ispijam koktele sa prijateljicama do pomračenja uma.
Da se skinem gola dok kiša pljušti, a ja na parkingu, eto baš takva, mijenjam svjećice na automobilu. Jer mi se može! I jer vjerujem u sebe. I znam da ću izdržati.
Koliko puta su nas osuli predizbornim parolama da vjeruju u nas, da stižu bolji dani. Samo što ne biramo vlast, već, prosto, neki svoj dan ili tek čas.
Dosta ti je mobinga i omalovažavanja, odlučila si da daš otkaz, da se preseliš, rastaneš – super, uspjećeš sve, čim se malo navikneš.
Ko može da se navikne na sve, prosto iz navike?! I da se ne žali, jer to nama ženama najteže praštaju, da kažemo da nešto ne možemo i da nam je teško.
Otkud mami pravo da joj bude teško?
Kako je to zamislila da joj je naporno da baulja po cijelu noć dok podgrijava mlijeko ili nebrojeno puta nudi bebi siku, da po žegi, magli, snijegu provodi dan u potrebnoj i korisnoj šetnji, da osmišljava jelovnik, za male i velike, da riba parket i fuge na pločicama, odlučna da bude pobjednik u ratu sa domaćim pošastima, da se naguta Domestosa i sirćetne kiseline, da joj varikina izjede zanoktice i da gleda sve one dlake po sebi koje ne stiže da oplijevi. Da miriše na zapršku, dok Euphoria CK mijenja agregatno stanje.
Da se oskarovac “Dvanaest godina ropstva” spekao u DVD pretincu, čekajuci dva ljeta gospodnja da ga pokrene sa 17 minuta i 10 sekundi. Jer joj baš toliko vremena treba da otrči do prodavnice po vlažne maramice i himalajsku so.
Mame su zakon.
Najveći junaci našeg doba.
Prezaposlene 24 časa, svaki dan, sa platicom ili bez godišnjeg.
Odmaraju na jednoj nozi, u polusnu, bdiju, pokrivaju, prinose, podnose. Trpe. Znam mnoge koje trpe, svašta i svakoga. I ne treba reći da griješe, jer znaju zašto to čine, dok u međuvremenu zaboravljaju na sebe, vjerujući da vrijedi.
Nadaju se da njihov posao, koji ne poznaje radno vrijeme ima najbolji proizvod – zdravo, srećno i pravično dijete, koje će sutra postati takav čovjek.
I zato nikad ne reci nekoj mami da znaš da će ona to izdržati, da je jaka, da sve može.
Nikad joj ne stavljaj i to breme.
Šta ako ne uspije, šta ako ne može, šta ako je pregazi vrijeme, ljudi ili okolnosti?
Ko će joj oprostiti?
A mnogi će joj zamjeriti.
Nikad ne govori jednoj mami da ona mora moći sve.
Jer, i junacima ponekad treba slobodan dan…
