Nekoliko dana nakon Majčinog dana, frendica i ja smo pokušale nabrojati tko je sve (frendice i poznanice) trudan, koliko još neka od njih ima do Dana D i gledale fotke tek nedavno stiglog dječačića. Normalna ženska kava, reklo bi se, ali onda ipak ne. Obje smo zaključile kako bismo najradije jednosmjernu kartu oko svijeta, bez povratka i datuma s time da bih ja i mačku, koju već predugo iščekujem, povela sa sobom. Završila kava i svaka otišla svojim putem.
Kasnije me kopkalo, kao što me uvijek kopka ta tema. Jesmo li bile iskrene?
Ne znam za nju, znam da ja dijelom nisam. Znam da se iskreno veselim bebama, svima pa tako i onima koje se zateknu u mojoj neposrednoj blizini. Oduvijek je tako. Iako konstantno serem da sam kontra toga i da ne bih nikad bila majka znam da je to već postao moj obrambeni mehanizam jer sam bila blizu imanja djeteta ne jednom. Jer je želja, pa čak i obostrana, postojala. Jer imam kutiju sa stvarima koje povremeno kupim i čuvam. Za svoju curicu. Jednom. Nekad. Ako. Ne znam kada, kako i bude li uopće, znam samo da sam prije 10 godina imala potpuno drugačije planove za sebe i da mi je sad skroz nezamislivo da sam si tada htjela dvoje ili troje u godinama u kojima sam sad, isto kao što mi je nezamislivo da sad imam tek jedno dijete. Brojke su nebitne, ali gorak okus u ustima sve je prisutniji iako sam svjesna da vremena i te kako imam. Sve me to podsjetilo na jednu priču koju sam nedavno čula:
Prije 50 godina jedna mlada majka odlučila je obilježiti prvih 36 dana svoje djevojčice. 36 jer je toliko fotografija bilo u jednom filmu. Svakog dana je svojoj bebici s veseljem mijenjala odjeću i oblačila je po tada posljednjoj modi i snimila po jednu fotografiju. To su bili zajednički trenuci samo njih dvije i nije htjela ne sjećati ih se. Tu su bili momenti poput prvog otvaranja očiju, zijevanja, rasta ili opadanja kosice i svega onoga što svi roditelji znaju. Nakon što je ispucala film otišla je u foto radnju da ga razvije gdje je sve palo u vodu jer nije dobro stavila film u aparat. Fotografija nije bilo, a film je bio netaknut.
Ne znam za nju, znam da ja dijelom nisam. Znam da se iskreno veselim bebama, svima pa tako i onima koje se zateknu u mojoj neposrednoj blizini. Oduvijek je tako. Iako konstantno serem da sam kontra toga i da ne bih nikad bila majka znam da je to već postao moj obrambeni mehanizam jer sam bila blizu imanja djeteta ne jednom. Jer je želja, pa čak i obostrana, postojala. Jer imam kutiju sa stvarima koje povremeno kupim i čuvam. Za svoju curicu. Jednom. Nekad. Ako.
Suze koje je tada isplakala si ne želim ni zamisliti jer na samu pomisao da se meni tako nešto dogodilo plačem i ja sad, pored sve moderne tehnologije, 50 godina kasnije.
Zlobnici danas bi rekli da kud nije provjerila aparat, zašto nije ispucala više fotografija i filmova, zašto ovo, zašto ono… Nije. Tako se dogodilo. Obrišeš suze i ideš dalje.
Samo jučer sam snimila valjda 20-ak fotografija svog tanjura za ručak. Koji je svaki dan skoro isti. Tanjuri koje svi imamo iz Ikee. Na stolu koji svi imamo. Iz Ikee. I poludim kad nemam bateriju na mobitelu dovoljno punu da snimim nešto iste sekunde.
Ideja žene iz istinite priče je ono što danas svi radimo, 50 godina kasnije. I uzimamo zdravo za gotovo. Sumnjam da u to unosimo tolike emocije kao što je ona jer imamo filtere što za fotografije što za životne situacije i uvijek sve radimo u više primjeraka ali ne zato da se ne bi dogodile slične situacije kao iz priče nego zbog taštine i navike.
Majka je 20 godina nakon dočekala i svoje prvo unuče. Ne znajući hoće li biti curica ili dečko, pripremala se za taj događaj kupivši veliku bijelu košaru i dvije duge satenske vrpce za mašnu oko košare. Plavu za dječaka i ružičastu za djevojčicu. U trenutku kada ju je kćer, ona ista sa 36 fotografija koje nikad nitko nije vidio, nazvala i javila da je prvo unuče unuka, strpala je ružičastu vrpcu u torbu i dojurila u rodilište. Plavu vrpcu je iskoristila nagodinu za unuka.
Tu su bili momenti poput prvog otvaranja očiju, zijevanja, rasta ili opadanja kosice i svega onoga što svi roditelji znaju. Nakon što je ispucala film otišla je u foto radnju da ga razvije gdje je sve palo u vodu jer nije dobro stavila film u aparat. Fotografija nije bilo, a film je bio netaknut.
Iako još nisam majka smatram da je to najljepše što se jednoj ženi može dogoditi i da je svaka žena još ljepša kad postane majkom, bez obzira na kile i sitne nedostatke koje postpartum period za sobom nosi. Voljela bih jednom barem znati što se krije iza izjave poput “neka još malo bude samo moj” (izjava frendice koja se treba poroditi svaki čas) , kakva je emocija prvi puta ugledati nešto što čekaš toliko dugo, puno dulje od 9 mjeseci i snimiti 36 fotografija koje život znače. Jednom. Nekad. Ako.
A voljela bih i da majka iz priče doživi da zajedno sa svojom djevojčicom, dođe u rodilište s ružičastom ili plavom vrpcom nekih 30-ak godina nakon zadnjeg puta. Ne mora snimati fotografije, to će drugi.
Košara još postoji, čini mi se, u prizemlju.
Zagrljaj,
A.
Tekst prenosimo sa blogledalo.
