Znate li koja je poveznica Venecuele i Banjaluke? Ljubav prema baletu, koja je navela Beriošku Kamakaro da promijeni svoje mjesto boravka, uhvati se u koštac sa problemima i izazovima i od male stidljive djevojčice izraste u snažnu i samouvjerenu ženu. Nastavnica baleta, sa elegancijom dame koja je sposobna i samosvjesna. Za Lolu se prisjetila svojih početaka i ljubavi prema baletu.
“Sjećam se da me mama upisala na balet, jer sam bila veoma stidljiva pa je smatrala da trebam da se bavim nečim što će mi pomoći da se oslobodim i lakše komuniciram. Vidjela je audiciju za balet u novinama, nakon čega sam došla, a na prvi pogled sam se zaljubila, jer sam bila u velikoj prostoriji, sa mnogo ogledala. Učiteljica je bila elegantna, otmjena, ljubazna. Bila sam i nervozna, ali sve to mi je bilo veoma impresivno i važno za ostatak mog života”.
Imala je šest godina kada je došla na prvu audiciju, na kojoj je nisu primili, jer nije bila savršenih proporcija. Nije imala dug vrat, a njene noge nisu bile istegnute dovoljno. Takođe, nije imala ni fleksibilna stopala. Ali je zato imala volju i želju da istraje u svojoj namjeri da sa svojih šest godina shvati da ne postoje samo usponi.
Dvoumili su da li ona treba da se bavim baletom, a potom odlučili da dobije probni period od tri mjeseca. Uslov njenog ostanka je bio taj da i njen brat ide na balet, kako bi zainteresovali i dječake. Krenuo je, a ona je i ostala.
Kada je napunila sedamnaest godina shvatila je da je nemoguće biti balerina cijeli život. Zato je odlučila da se posveti djeci i počne ih učiti baletu. Osjetila je potrebu da svoje znanje podijeli sa drugima, a način na koji se djeca mijenjaju i uče o svom tijelu, ali i ponašanju je ono što je inspiriše.
Vjerujem da ljudi imaju kapacitet da urade mnogo toga, ali je potrebno raditi na razvoju svojih talenata.
Uvijek je davala sve od sebe. Bila je dobra studentica, dobra balerina, a sada dobra učiteljica, jer kako ističe samo maksimum davanja može uroditi plodom.
Nikada nisam radila kalkulaciju koliko će mi to novca donijeti, već zato što sam to zaista voljela. Mislim da kada čovjek odabire na taj način, novac dođe vremenom.

Njen suprug je radio na projektu Andrić grada, a najbliži grad za biti blizu njemu je bila Banja Luka, gdje je došla sa ćerkom. Porodica je bila razlog njenog dolaska, ali na početku nije imala predstavu čime će se baviti. Sada je već zadovoljna i pronašla je smisao. Na pitanje kako je živjeti u BiH i je li se naviknula na naš mentalitet, odgovara:
“Mislim da svi ljudi prolaze kroz tranziciju, gdje god da odu. Prvih pola godine ovdje bila sam depresivna, jer mi je bilo teško razumijeti sve. Naviknuti se na jezik, hranu. Muž i ja ne pričamo srpski međusobno, zato mi je bilo još teže naviknuti se. Samo nekoliko ljudi je otvoreno bilo da pričaju engleski, zato su zahtjevali da ja učim srpski. To je za mene bio šok. Nisam znala kako da odgojim dijete”, odgovara Berioška.
Ono što joj je naročito zanimljivo jeste kako se ljudi ovdje bave temama na koje ne mogu uticati. “Ljudi ovdje mnogo pričaju o vremenu, a ne mogu uticati na njega. Ja se jednostavno pripremim na kišu, ako će padati, a ako je lijep dan, sretna sam i zahvalna. Ovdje su glavne teme vrijeme i politika. Kao mama razmišljaš drugačije, jer perspektiva postaje drugačija. Shvatiš koje su teme zaista važna”.
Svakome treba period adaptacije, zato je ona nakon šest mjeseci rekla sebi: “Ok, živjeću ovdje. Moram se priviknuti”. Vjeruje da je ovo iskustvo učinilo hrabrijom, snažnijom i omogućilo joj da sebe bolje upozna. To joj je ujedno dokaz da ako može ovdje postići svoj cilj, može bilo gdje na svijetu. Naučila je biti tolerantna, strpljiva i kako dodaje doživjela najbolje iskustvo svog života, zahvaljujući tome.
“Naučila sam biti minimalni dio društva, jer u Venecueli sam imala krug ljudi koji me znaju, podržavaju i trude se. A opet sa druge strane, ovdje sam se suočila sa izazovima, jer takvih ljudi nije bilo. Međutim uspjela sam i želim nove izazove”, ističe Berioška. Radi sa četiri uzrasne skupine, od četiri do jedanaest godina. Ideja joj je da ima osam razreda i da im omogući dobijanje diploma balerina. Vjeruje da će im iskustvo pomoći u daljem radu i usavršavanju.
Škola nije dvoljna za razvoj djeteta, treba im dati još mogućnosti da se otvore i da ispitaju svoje granice.
Metodologija rada je u skladu sa njihovim potrebama i razvojem. Rade u Domu omladine, gdje se dva do tri puta sedmično sastaju, zavisno od toga o kojoj grupi se radi. Otvoreni su za nove članove. Međutim, koliko država i grad prepoznaju potencijal i značaj ovakvih aktivnosti.
“Kultura je srce neke države, nekog grada. Zašto je Rusija uspješna u tome? Jer stavljaju ples, muziku, umjetnost u sve sfere društva. Oni se brinu o svojim umjetnicima. Nakon ratova prvo se obnavljaju teatri, jer ljudi uviđaju da je kultura nužna za rast i razvoj društva. Ne idem po institucijama i tražim finansije, jer vjerujem da je bolje da sama radim. Djeca su ogromni radnici i trude se, a radi njih sam ja inspirisana”, govori entuzijastično.
Njen savjet roditeljima je da trebaju da podrže i usmjere svoju djecu, kako bi znali šta je najbolje za njih. Ne postoji formula u kojoj se vidi šta ko treba da radi.
“Ljudi na internetu rade gluposti, jer pretjerano objavljuju videe i govore: Vidite dijete od 8 godina svira klavir. Onda se stvara pritisak na drugu djecu. Ne trebaju gurati djecu u neke sekcije, jer je to dobro. Neka pronađu svoju povezanost sa nečim što ih nadahnjuje”, zaključuje Berioška.
Balerina se prema njenim riječima prepoznaje kilometrima daleko. Kako hoda, kako priča, kakvo držanje ima. Zato je Lola već odavno znala i htjela da Berioškina elegancija i smisao za dođu i do nas, kako bi nas sve podsjetilo na lakoću hoda i žene poput nje, koje su s pravom sinonim za damu.
Za sve oni koji se žele uvjeriti u to ili upisati svoje dijete na balet, tu je njen profil, gdje joj se možete javiti.