Sedmica, dvije kasnije, početno zaprepaštenje i nevjerica pa čak i interesovanje za odluku o istupanju Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije gotovo su nestali sa informativnih radara. U svijetu u kom informacije protiču gotovo brzinom svjetlosti svih dvadeset i četiri sata svakog dana, svaka vijest bude brzo potisnuta u naletu novih.
A i u prvim momentima od ovog saznanja, dok je cijela Evropa bila u šoku, na našim prostorima, iako je informacija odjeknula, reakcija je u nekim slučajevima izostala, jer je trenutno procijenjeno da se to nas ne tiče. A da li je tako?
Sem činjenice da je dvadeset i treći juni dan za pamećenje, upis u zvanične dokumente, Vikipedije, a možda i knjige istorije, malo toga je nakon Brexita izvjesno.
Odluka koju je donijelo Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (UK), jedna od najmoćnijih država Evrope, da više ne želi biti dio EU istorijski je presedan. Predviđanja posljedica su različita pa je čak i sama procedura izlaska zemlje iz dvadesetosmočlane zajednice nepoznanica u nekim segmentima.
Na primjer, iako se zna da je sljedeći korak podnošenje zvaničnog zahtjeva za istupanje UK-a Evropskom savjetu, nakon kog slijedi, moguće i dvogodišnje, pregovaranje i dogovaranje uslova raskida ove četrdesetrogodišnje veze, nije sigurno da li će engleski, najkorišteniji od dvadeset i osam zvaničnih jezika, moći zadržati svoj status. Prema sadašnjim zakonima to teško da može da bude slučaj, s obzirom da su jedine dvije države u kojima je engleski u zvaničnoj upotrebi, Malta i Republika Irska, prijavile malteški i galski za svoje EU jezike.
Logično je pretpostaviti da će uslijediti neke izmjene pravila i da će uz konsenzus engleski ostati u legalnoj, zvaničnoj upotrebi među člaovima EU institucija i moguće je da se izlaskom UK po tom pitanju ništa neće promijeniti.
Sigurno je da će konzervativac Dejvid Kameron odstupiti sa mjesta premijera u oktobru, prepuštajući pregovore i zvanično razjedinjenje ostrvske članice i kontinentalnih država, krunišući tako Pirovu pobjedu za prošlogodišnji reizbor, zasnovan na obećanjim o britanskom referendumu.
I dok se sada svi pitaju zašto se četrdesetdevetogodošnji premijer kockao zarad novog mandata, praktično “tjerajući” sve pristalice svog rivala UKIP-a (Partija za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva) da glasaju za njega, kako bi dobile željeni plebiscit, to je prije godinu dana, vjerovatno, djelovalo kao siguran dobitak na kladionicama.
Jer ko bi pretpostavio da će Britanci, koji najveće prihode ostvaruju upravo zahvaljujući sporazumu o slobodnoj trgovini i koji, prema istraživanja Global Council-a, primaju mnogo više investicija iz EU fondova, nego što sami u njih ulažu, imaju specijalni status u okviru same zajednice, rizikovati privredni i ekonomski razvoj, destabilizaciju trgovine, smanjenje stope zapošljavanja i pooštravanja kreditinih mjera, što se javlja kao skup mogućih posljedica ovog poteza, zbog straha od stranaca i fobije da zbog njih ispaštaju britanski radnici?
Ko bi pretpostavio da je zemlja koja je kolonizovala petinu svjetskog stanovništva ksenofobična?
Ipak, zahtjevi za samoregulacijom i sopstvenim prostorom koji će, tvrdilo se u kampanji, značiti jaču i razvijeniju zemlju, više posla za domaće stanovništvoo i preusmjeravanje davanja koja idu u EU u sopstvene sektore, poput zdravstva i školstva, odnijeli su jasnu pobjedu, svojim definicijama nekada i zamagljujući strah prema nebritancima.
Moglo bi se reći da se nije samo Kameron kockao, već i 52% Britanaca, koji su ovom odlukom povukli gotovo siguran novi referendum u Škotskoj, već spomenut od strane premijerke Nikole Sturdžen, dali legitimitet zahtjevima za samostalnost Sjeverne Irske i vrlo moguće pokrenuli neuzastavljiv proces razjedinjenja Kraljevstva i brisanja prefiksa Velika ispred Britanija.
Ali, kakve sve ovo ima veze s nama?
Brexit ne samo da je doveo u pitanje opstanak zajednice, rođene 1951. godine pod imenom Evropske zajednice za ugalj i čelik, doveo je u pitanje samu ideju posljeratnog zajedništva, evropskog identiteta i jedinstvene kulture starog kontinenta.
Brexit je doveo u pitanje put samog liberalizma i njegovih principa.
Brexit nije doveo u pitanje, već pokazao apsurd demokratskih procesa, u kojima 1.2 miliona stanovnika donese prevagu i gdje zbog tih 4%, mala većina ima pravo da odlučuje o sudbini velike, ogromne manjine. A u velikom dijelu te manjine, u čije ime je odlučeno, nalaze se oni koji i nisu imali pravo glasa, poput mladih starosti od šesnaest do osamnaest godina, koji bi tas na vagi, po svim istraživanjima, prebacili na ostanak u Evropi.
Brexit je, iznad svega, ponovo probudio pitanje ksenofobije i ljudske (ne)racionalnosti, jer je glavni razlog za “Da” izlasku zakon EU, po kom ljudi mogu da se kreću, rade i žive slobodno u bilo kojoj zemlji članici.
Iskrivljena slika o Rumunima, Poljacima i Špancima, najbrojnijim britanskim imigrantima, doseljenicima iz zemalja sa najnižim stopama zaposlenosti ili ličnih dohodaka, kao onih koji im “otimaju” radna mjesta, snižavaju cijenu rada, okupiraju javni prostor i ugrožavaju kulturu, dovela je do toga da većina kaže “Ne” EU i nastavi neki samostalan, bolji život.
Iako su istraživanja pokazala da su doseljenici većinom visokoobrazovani, stručni, mladi ljudi koji popunjavaju pozicije za koje nedostaje kvalifikovana domaća radna snaga, uglavnom zbog starosti nacije ili preuzimaju one poslove koje domaće stanovništvo zapravo ne želi, iracionalan strah je pobijedio činjenice i podatke.
A šta je s nama?
Evropska unija će se naredne dvije godine posvetiti Britancima, teško izdvajajući vrijeme da se bavi Balkanom. Balkan istom jačinom, saglasno, sada će manje da se bavi Evropskom unijom. Ona kohezivna sila, koja je zemlje ovog područja tjerala na saradnju, promjene zakona i neki napredak, oslabila je u jednakoj mjeri koliko i želja da se bude dio velikoevropskog projekta.
Bosna, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija su čak bile i dio britanske kampanje za izlazak iz zajednice, vođene parolom: “Oni ulaze. Izlazimo.” Oni jesu izašli, a da li ćemo mi ući i da li ćemo uopšte imati gdje da uđemo, veliko je pitanje.
Sve je pitanje i sve je u pitanju, ovdje, kao i tamo: ideali i promjene, ekonomija i kultura, identitet(i) i nacionalizmi, demokratija i liberalizam, ljevice i desnice. A bar se ovdje zna šta biva kada krajnje desnice odnesu prevagu, nudeći sigurnu budućnost.
Uskoro će šestina EU ekonomije, tačnije njenih 16.2% BDP-a, iskoračiti iz ove statistike i ostaviti do sad vodeću Njemačku i njenih 20.9% evropskog BDP-a, prvu među jednakima, u dalekom vođstvu, nesigurnu po pitanju glasova i podrške liberalnog bloka, u kom je UK bila teg na vagi za lijevu struju Evrope.
Ali onaj prvi i najveći strah koji ovo otcjepljenje prati, ako se tako može nazvati, jeste buđenje separatističkih pokreta i jačanje desnice u zemljama poput Mađarske i Francuske u kojoj se već spominje mogućnost referenduma i moguće je da će baš na tom principu biti zasnovana predsjednička kampanja Mari le Pen, liderke desnice.
Moguće je da ni Britanci ni ostatak kontinenta neće osjetiti neke promjene bar narednu godinu dana. U periodu pregovora, UK je potčinjeno svim EU zakonima, ali njeni predstavnici u Savjetu Evropske Unije nemaju pravo glasanja o tom predmetu, kao ni njena 73 člana u Parlamentu, u kom 675 ne-Britanaca treba većinom glasova da odobri dogovor postignut između timova EU i UK. Potom i drugo zakonodavno tijelo, Savjet EU, kvalifikovanom, to jest dvotrećinskom većinom mora da potvrdi parlamentarno “Da”.
Kada se jednom ovaj proces završi, UK više neće imati obaveza prema EU, ali, isto tako, izgubiće sva dotadašanja prava uključujući i sporazum o slobodnoj trgovini i nesmetan protok ljudi i dobara. Pasoška kontrola, smiješak.
