Njena priča teško stane u 1000 riječi. Jer, njena zaostavština je ogromna. Jugoslovenska i srpska kultura njenim odlaskom tog sunčanog 19. avgusta ove godine ostala je bez prejakog stuba. Pozorišta su izgubila divu, mladi glumci učiteljicu.
Mira Stupica. Kako je i sada veliko to ime.
Kao Miroslava Stupica rođena je u Gnjilanu , a onda je put vodio do Aranđelovca, Gornjeg Milanovca, Beograda, Niša, Šapca… A uloge u „Laži i paralaži”, “Tartifu”, “Idiotu”, “Gospodi Glembajevima”, “Na dnu”, “Večeras improvizujemo”, “Gloriji”, “Dundu Maroju” zauvijek su je smjestile među glumačke zvijezde.
U vrijeme njenog djetinjstva nije bilo rata, pamti to kao vrijeme skromnosti. Uvijek je govorila o dugim šetnjama sa roditeljima. Sretala je ljude koji su je milovali po kosi, a ona je znala koliko su veliki u svojim djelima. Tako joj se otvarao svijet. Tada je odlučila da u životu ostavi trag.
„I jesam ostvarila taj svoj uzor. A kako sam znala da sam velika? Pa nisam. Jer uvek sam imala velike ispred sebe. Velikane sam imala u životu. Bežala sam iz škole na mamin užas i išla sam po gradu da gledam ljude, da u pozorištu gledam predstave. Pozorište je za mene uvek bilo nešto fenomenalno. Imala sam četiri godine kada me mama prvi put odvela u pozorište. Svima sam pokvarila predstavu ’Boj na Kosovu’, jer kada su ubili glavnog junaka Miloša Obilića, ja sam skočila i vrisnula. Bio je to moj prvi susret s pozorištem i nikada se više od njega nisam odvojila“, pričala je ova velika glumica.
Ponikla je u Gnjilanu, a onda je put vodio do Aranđelovca, Gornjeg Milanovca, Beograda, Niša, Šapca… A uloge u „Laži i paralaži”, “Tartifu”, “Idiotu”, “Gospodi Glembajevima”, “Na dnu”, “Večeras improvizujemo”, “Gloriji”, “Dundu Maroju” zauvijek su je smjestile među glumačke zvijezde.
Decembra 1941. godine prvi put je je bila na sceni u komadu “Đido”. A onda su se nizale nove role pa je do jeseni 1943. godine pobrala aplauze u čak deset komada, u glavnim i sporednim ulogama. Publika, ali i kritika posebno su je zapazile kao Rušku u “Zoni Zamfirovoj”, Milku u “Podvali”, Katicu u “Kir Janji” i Dorinu u Molijerovom “Tartifu”.
Mira, tada Todorović, posle te dvije sezone napušta pozorište. Kao devetnaestogodišnjakinja udaje se za glumca Milivoja Mavida Popovića i, nakon godinu dana godinu dana, rađa kći Jasminu. To je bilo vrijeme okupacije pa sa suprugom odlazi u njegov Šabac. Par u životu postao je i par na sceni pa su zajedno igrali u Zanatlijskom diletantskom pozorištu i Podrinjskom narodnom “Janko Veselinović”. Kada je Šabac oslobođen 1945. godine odlaze u Niš.
U jednom intervjuu kazala je da je Mavid bio predivno stvorenje i slavan glumac. Umro je u poznim godinama, a za sobom je ostavio „rukom pisanu, čudesnu knjigu o jeziku“. Glumici je ostavio najbolji dio sebe, kćerku Minu, koja joj je podarila unuku Miu, a ova opet praunuka Maksima.
U Nišu je upoznala pozorišne ikone Vjekoslava Afrića, Salka Repka i Predraga Dinulovića. Ipak, Beograd je vukao sebi pa mu se vraća 1947. godine i to rolama u Narodnom pozorištu. Tu ostaje do do penzionisanja 1975. godine. Život joj dovodi Bojana Stupicu, ljubav njenog života i veliko ime pozorišta.
Par u životu postao je i par na sceni, Mira i Mavid, zajedno su igrali u Zanatlijskom diletantskom pozorištu i Podrinjskom narodnom “Janko Veselinović”. Kada je Šabac oslobođen 1945. godine odlaze u Niš.
„Bojan je bio muškarac iz ženskih snova. Lep, jak, višestruko talentovan, pametan. Zgrabio me je i postavio u životu, visoko iznad sebe, do zvezda. Obasipao me je nežnošću, brigom, nakitom, ulogama… Sve je bilo podređeno meni. Čak i njegov život i rad. Jedino je očekivao od mene da mu se neumereno divim. Bio je uvek aktivan i bučan, ali sam ja znala koliko je ranjiv i emotivan. Istoriju našeg teatra trebalo bi podeliti na pre i posle Bojana. Iz temelja je promenio način glume, estetski izraz. Bio je i ostao moj život. Dok sam živa, biće uz mene“, govorila je.
Uvijek joj je govorio da je lijepa i talentovana, a ta njena ljepota nije nestala ni sa njenih 93, koliko je imala kada nas je zauvijek napustila.
Ipak, ljepota joj je, na neki način, bila breme jer je „muška okolina bila preaktivna“. Bila je zahvalna prirodi što je obdarila, ali se trudila da time rukuje na pravi način. Odbijanjima je povređivala mnoge muškarce, ali nju nikada niko od njih. Među udvaračima je bio i kralj poezije Miroslav Mika Antić.
Ipak, Beograd je vukao sebi pa mu se vraća 1947. godine i to rolama u Narodnom pozorištu. Tu ostaje do do penzionisanja 1975. godine. Život joj dovodi Bojana Stupicu, ljubav njenog života i veliko ime pozorišta.
Osim za Mavida Popovića i Bojana Stupicu, bila je udata i za Cvijetina Mijatovića, predsjednika Predsedništva SFRJ. Ali, najljepše riječi dobijala je od Bojana. On je bio jedini, najveći, najinteresantniji.
„Brak s Cvijetinom bio je beg. Znala sam da moram da radim mnogo i da nemam vremena za ljubav. Ali on je bio gospodin čovek, jedno divno biće. On je voleo Bojana, bili su prijatelji. Njegova žena je mene volela. Kada je ona umrla, mi smo bili prijatelji koji su se sastavili u istoj boli. Oboje smo bili u istom psihološkom stanju zbog gubitka voljenog bića“, pričala je Mira.
A njen brat, njeno srce i ljubav, bio je Bora Todorović, takođe velikan srpskog glumišta. S beskrajnom ljubavlju govorila je da je oduvijek bio svoj. Nije mnogo uticala na njega, jer je njegov talenat bio ogroman.
„Pratila sam ga, kao i on mene. Ali bili smo vrlo otvoreni jedno prema drugome. Kratko kažemo, ne davimo“, sjećala se.
Njene prijateljice bile su glumice. Velike poput nje. Druženje bi počelo uz onu: „’Ajde da zapalimo“.
A njen brat, njeno srce i ljubav, bio je Bora Todorović, takođe velikan srpskog glumišta. S beskrajnom ljubavlju govorila je da je oduvijek bio svoj. Nije mnogo uticala na njega, jer je njegov talenat bio ogroman.
„Od devete godine pušim, od svile kukuruza do danas. I tuberkuloza i krvoliptanje i devedeset godina. I evo pušim. Cigareta mi je nabolja prijateljica, ona me sve razume. Treba preživeti sve što sam ja izgubila. Ne umem da ti opišem kako sam to preživela. Pokušavam da zadržim taj blok muke samo za sebe. To je užas. Moj Bojan, moja ćerka Mina… Moje mnoge kolege. Mnogo ih je otišlo. Ali tu su moji unuci. Medeni. Divni. Moja unuka“, rekla bi Mira.
Praznina zbog njenog odlaska ostaće zauvijek. Velika na sceni, velika u životu. Neka se pamti! Mira Stupica!
