Uvod
Nakon nekoliko grešaka u početku pisanja na ovom lijepom portalu, počeo sam da se upinjem i trudim kako u ovim redovima ne bih ostavio ništa što (nedajbože) i najmanje izgleda kao bilo kakav savjet. Ne mogu JA da savjetujem, a još manje mogu da shvatim kako neko može da tek tako sebi stavi krunu nekakvog autoriteta na glavu i da drugima dijeli korisne upute za život. Gdje si dobio diplomu za to, prijatelju? Lajfkouč, kažeš. Ajde bježi dok te nisam potjerao vilama.
Dakle, imam odbojnost prema savjetovanju, bez obzira sa koje strane štapa se nalazio. “Ne dajem i ne primam” je jednostavno malo pravilo po kojem živim.
Digresija
Dosta ključnih crtica iz mog života svoje mjesto radnje imaju na klupi. Nije samo to što sam dobar dio svog vakta nosio bedževe, džins i blijedocrne majice. Emotivno sam vezan za sve klupe od Hamburga do Barselone. Dalje nisam bio ali mogu da volim i na neviđeno.
Nisu samo klupe u pitanju. Uvijek mi je bilo puno lakše da ostvarim kvalitetnu vezu sa stvarima, nego sa ljudima.
Na Klupi nekako po inerciji padaju prva pijanstva, prvi dodiri sa suprotnim polom (ako imate sreće), prvi kontakti sa predstavnicima zakona (ako imate manje sreće). Rutom od magareće do parkovske klupe smo bježali iz škole. Kasnije od života.
Kao i većinu malih stvari koje nama smrtnicima samo promiču i tek tako se dešavaju, Duško Radović (antropolog-amater i profesor katedre za ljude i njihove mane, za neupućene) je jednu vrstu sjedenja na klupi sumirao u par riječi: “Neko jutros sedi na klupi u Pionirskom parku. Nema šta drugo da radi, pa misli i ono što ga se ne tiče.”
Klupa na autobuskoj stanici je mjesto na kojem Forest Gamp priča svoju priču, a famoznom Bukovskom je park često bio prenoćište. Možeš da sjediš u društvu ili sam, možeš da čitaš novine i knjige, da odmaraš, da se izležavaš i spavaš – klupa ne mari i nema predrasude.
Po načinu sjedenja na klupi se može ponešto otkriti i o njenom trenutnom rezidentu. Recimo, buntovnik će često sjediti na naslonu i nogama prljati mjesto za “normalne”, dok se par koji je maločas završio svađu prepoznaje po razdaljini guzica, praznom pogledu ka naprijed i njegovom “cupkanju” nogama.
Postoji jedna zgodna crtica o (ne)pušačima i čekanju koja kaže otprilike: “Kada čekaš nekog i pušiš cigaretu, ti si čovjek koji stoji i puši cigaretu. Kad nepušač čeka nekog, on je samo papak koji stoji i čeka nekog.” Isto važi i za klupu – ako sjediš na njoj, to je već neka radnja.
(De)digresija
Vratimo se (nakon ovog omaža klupama) kuda smo pošli gore, u uvodnom ekspozeu. Rekoh već da je klupa uspjela da me oblikuje u gnusobu kakva sam danas. Jedan susret sa njom, pogotovo. Bilo je to u nekom vremenu koje je bilo prije ovog vremena sad, što će reći u prošlosti. Potpuno neprirodno za mene, prestao sam pušiti i u trenutku koji opisujem, bio sam na trčanju. (Tad sam još živio u zabludi da će me žene više voljeti ako ne budem imao građu orandžine, jebiga.)
Pred očima je magla, u grlu je knedla od cigara i žuči, iza mene čitav pretrčan kilometar. Kao i svako kome je guzicu oblikovao kauč, a kičmu šank, odlučio sam da pretrčanu distancu proslavim pauzom. Sjeo sam (pogađate) na dragu klupu, prvu na koju sam naišao. Zabio sam glavu u koljena i počeo da proklinjem Jahvea i Allaha dželešanuhu. I tad sam začuo taj čarobni glas, koji će mi kroz par trenutaka reći (kako će se kasnije ispostaviti) najveću mudrost koju ću ikad čuti.
“Nije to za tebe. Na!”
Mršuljavom rukom mi je pružala paklu zgužvane “Drine”.
Moram da objasnim: bila je nešto posebno. Nosila je suknju i kožne čizme u nespojivim bojama, napadni crveni karmin koji je odudarao od ostatka (inače diskretno našminkanog) lica. Koje su opet zaokruživale debele dioptrijske Endi Vorhol naočare. Imala je koju godinu manje od 70. Oko vrata “lisicu”. “Ovo se ne viđa svaki dan”, pomislio sam, naviknut na fraze iz filmova.
Bez oklijevanja sam uzeo cigaretu, povukao prvi dim i u trenu neutralisao onaj kilometar. Zahvalio sam se, iskreno kao malo kad.
“Ništa. Nego, reci ti meni nešto. Kome hoćeš da se svidiš? Šta to radiš!? Koga lažeš?!”
“Gospođo, ja…”.
“Nijedne! Slušaj ovamo! Imam za tebe jedan savjet, hitan!”
“Ali gospođo ja ne primam savjete, napisao sam gore na početku teks…”
“Ama nijedne! NEOPHODNO ti je da čuješ ovo!” Zavezah. “I ja sam bila takva kao ti kada sam bila mlada. Na silu išla u školu, na silu pomagala na imanju, udala se na silu, rodila silne djece na silu. Onda se jedno jutro probudim sa tom jednom mišlju i ostavim sve. Kad su ustali, od mene su našli samo ohlađenu kafu. Od tada se svakog dana budim sa tom mišlju i živim srećnije od svakog na svijetu. Ti ćeš je sada usvojiti i njoj ćeš se klanjati, jasno?”
“A koja je to misao, pobogu!?”
“Boli me kurac.”
Kako završi misao, baba ispari u ljubičastom dimu, a ja se probudi na trotoaru sa glavom naslonjenom na klupu. Nekakav svijet se skupio oko mene, pitaju jesam li dobro jer sam baš dobro tresnuo glavom od klupu. “Dobro sam, valjda”, rekoh. Zatim sam nastavio da trčim još nekoliko desetina metara. Onda sam stao kod kioska i kupio cigare. Zapalio sam i pogledao nebo. Imalo je ljubičastu boju.
