Kada mi je Ana Kotur, dobitnica priznanja Ujedinjenih nacija za društveni angažman i izvještavanje o osobama s invaliditetom u BiH, prije nekoliko dana rekla da je inkluzija ušla u zakon i istovremeno izašla iz učionica, izgledalo je to tako strašno. Nisam mogla ni da pretpostavim kakve borbe vode roditelji čijoj djeci je potreban personalni asistent.
Nada Grahovac, Ombudsman za djecu RS, tada mi reče da je samo u septembru ova institucija primila čak 60 žalbi jer najmlađima sa poteškoćama u razvoju uskraćeno pravo na asistente. Pravo na ovu vrstu podrške u školovanju, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju, imaju samo djeca sa autizmom.
Šta je sa ostalima koji bi da se školuju, a prepreke im se gomilaju na putu?
Ministarstvo prosvjete i kulture RS radi prema zakonima. Ima, vele, dosta pozitivnih primjera inkluzije. I zaista ne sumnjam, ali sve to može mnogo bolje. Da mijenjamo zakon? Da sve to bude kvalitetnije?
Ova priča se “nije ni ohladila”, a stigla je druga. Na istu temu. Sa one druge, profesorske strane. Fejsbukom se, kao munja, proširio post Davora Pasarića, koji kao personalni asistent radi sa mališanima u banjalučkoj Osnovnoj školi “Georgi Stojkov Rakovski”. Pisao je ministru Dani Maleševiću.
Radi po ugovoru o djelu pa je obraćanje sindikatu nemoguće. Naknada za septembar asistentima je, tvrdi, umanjena za 55 odsto pa im je, umjesto ugovorenih 350 KM, uplaćeno samo oko 160 KM.
Fejsbukom se, kao munja, proširio post Davora Pasarića, koji kao personalni asistent radi sa mališanima u banjalučkoj Osnovnoj školi “Georgi Stojkov Rakovski”. Pisao je ministru Dani Maleševiću.
Pasarić kaže da je “Ministarstvo odobrenje za angažovanje asistenata školama dostavilo 19. septembra pa je u obavezi da plati samo dio naknade od tog datuma do kraja mjeseca, a škole i tako nisu ni mogle ni smjele asistente angažovati ranije, odnosno bez odobrenja Ministarstva”.
Eto problema. Škole, zamislite, jesu angažovale asistente ranije jer je, ajme logike, nastava počela 1. septembra. I to za svu djecu. Istu onu koja su sa istim smetnjama u školskim klupama bili i prethodnih godina… Sa istim asistentima.
“Moram Vas podsjetiti da ovo odobrenje Vašeg ministarstva redovno kasni u odnosu na početak školske godine, barem u zadnje 3 školske godine, koliko se ja bavim ovim poslom. O razlogu zašto ono ne stiže na vrijeme, odnosno prije početka školske godine, recimo sredinom ili krajem avgusta, mogu samo nagađati, a to mi nije cilj. Takođe Vas želim podsjetiti da kašnjenje odobrenja za angažovanje asistenata do sada nije predstavljalo prepreku da naknade za septembar budu isplaćene u cjelosti”, naveo je Pasarić.
Eto problema. Škole, zamislite, jesu angažovale asistente ranije jer je, ajme logike, nastava počela 1. septembra. I to za svu djecu. Istu onu koja su sa istim smetnjama u školskim klupama bili i prethodnih godina… Sa istim asistentima.
Niko ne želi da traži krivca, ali, saglasićete se, neko mora da bude nadležan za ovakve situacije. U ovom slučaju Ministarstvo prosvjete i kulture RS. A tamo, kažu, primili su ovo otvoreno pismo i sada “provjeravaju navode autora”. Sve to s ciljem da obrazovanje bude kvalitetnije i pristupačnije učenicima sa smetnjama u razvoju. Ističu i da finansiraju asistente za učenike sa autizmom i u pojedinačnim slučajevima asistenate za učenike sa teškim smetnjama u razvoju.
Dok oni provjeravaju navode, podsjećam da djeca, sva u RS, imaju pravo na školovanje. Personalni asistenti moraju da budu plaćeni za svoj rad. Jer, njihov doprinos napretku najmlađih je nemjerljiv. I nisu ovo ni pojedinačni ni sporadični slučajevi.
Grahovac je nedavno ukazala na činjenicu da je sve više djece sa poteškoćama, a da se sistem presporo mijenja i prilagođava njihovim potrebama.
Ja pitam – može li tek nekoliko hiljada maraka da ne bude problem, a da svi zajedno ne prolazimo kroz ovakve situacije? Jer, tužno je. Ljudi smo. Ili bi bar to trebalo da budemo.
Dok oni provjeravaju navode, podsjećam da djeca, sva u RS, imaju pravo na školovanje. Personalni asistenti moraju da budu plaćeni za svoj rad. Jer, njihov doprinos napretku najmlađih je nemjerljiv. I nisu ovo ni pojedinačni ni sporadični slučajevi.
Ako ne valja zakon – neka ga nadležni mijenjaju. Ako su asistenti loši – neka nađu bolje.
Ali, nije problem u njima. I nemojte da ih ponižavate sa 160 maraka. Znanje i trud usmjerili su na đake. Njima pomažu da postanu ljudi i da napreduju. Djeca bez njih ne mogu.
To zemlje u Evropi i svijetu cijene na pravi način. Ne tek statistikom! Ona dolazi na kraju… Prati onaj ljudski rezultat, koji je nemjerljiv. Inkluzija, gledano sa svih strana, služi tome da škola bude dostupna svima. Na najbolji mogući način.
