Prvih sat vremena, samo su razgovarali. On je bio nervozan, jer nikad ništa slično nije uradio ranije. Ona je imala razumijevanja. Legli su jedno pored drugog na krevet i čekali da vide šta će se desiti. Uskoro, stvari su se počele dešavati tako da su u potpunosti zaboravili da su povezani žicama i priključeni na aparate. Godina je bila 1970. On je imao dvadeset i četiri, a ona dvadeset i jednu. Ona je bila prostitutka iz Nju Orleansa, angažovana da učestvuje u eksperimentu. Vrlo vjerovatno jednom od najčudnijih u istoriji čovječanstva. Eksperimentu prelaska gej muškarca u strejt.
Pacijent, kodnog imena B-19 je bio samac, uspješan i ostvaren na poslovnom planu. Imao je nesrećno djetinjstvo i odrastao je u strogoj porodici. Priključio se vojsci, ali su ga izbacili zbog “homoseksualnih tendencija” bez razmišljanja. Bio je ovisnik o drogama neko vrijeme. Imao je napade epilepsije, bio depresivan, sklon samoubilačkim mislima, nesiguran i pun samosažaljenja. Sve njegove veze su bile bolesne prirode, jer je volio da mu se naređuje i njime manipuliše. Stoga je potražio stručno mišljenje na neurološko-psihijatrijskom odjeljenju bolnice u Nju Orleansu. Odlučili su se na izvođenje eksperimenta, koji podrazumijeva dijeljenje mozga na devet različitih regija, koje su povezane kablovima. Nakon što se oporavio od operacije, kontrolna kutija koja je nastala povezivanjem regija, pod supervizijom doktora, omogućavala je praćenje rada mozga u svim dijelovima.
Prije nego je eksperiment započet, pacijentu je prikazan porno film koji pokazuje heteroseksualnu predigru i sam seksualni čin. Reagovao je ljutito i odbijao takve sadržaje. Međutim, nedugo kasnije počela je stimulacija mozga kako bi prihvatio sadržaje koje vidi. Od tačke odbijanja do užitka trebalo je proći izvjesno vrijeme, ali vjerovali su da ga mogu “izliječiti”. Nakon deset dana stimulacije mozga, pustili su mu ponovo film, koji je izazvao seksualni nagon kod njega i za vrijeme kojeg je postigao erekciju te masturbirao. Počeo je razgovarati o ženama pa su došli na ideju da angažuju prostitutku. Naglasili su joj da će biti možda malo čudno, ali da će soba biti zamračena, a ona plaćena.
Jedan od ciljeva eksperimenta je bio izazvati reakcije nakon postigntutog orgazma i vidjeti kako stimulans djeluje na mozak. Međutim, sasvim očekivano eksperiment je izazvao burne reakcije širom svijeta, jer kako je iko dobio dozvolu za izvođenje takvog nečeg? Nakon dosta istraživanja, traženja odgovora na pitanja i intervjuisanja različitih ljudi, došlo se do zaključka da je eksperiment bio revolucionaran. U smislu pomjeranja granica seksualnosti, percepcije iste i iskoraka čovječanstva. Gdje se to međutim iskoračilo?
Bob Helt, doktor koji je izvodio ovaj eksperiment, sam po sebi je kontroverzan. Ako zamišljate heroja naučinka, on je taj. Ne samo da je kvalifikovan, već prekvalifikovan. Zadužen je za psihijatriju i neurologiju, a iza sebe bilježi mnoge uspjehe, među kojima i mogućnost ranog dijagnostifikovanja bolesti. Ono što je zanimljivo jeste kako je jednom izjavio da njegova prava ljubav nije žena, već dio mozga. Stoga je sam postao opsjednut proučavanjem mozga i pomjeranjem granica. To je za njega bio spoj užitka i zadovoljstva koji mu je omogućavao da otključa ljudske misli.
Za vrijeme drugog svjetskog rata bio je angažovan kao vojni psihijatar. Rijetko je koristio tradicionalne metode psihoanalize i liječenja, jer je smatrao da svako treba imati drugačiji pristup i tretman. U tom periodu se isprofilisao za neurohirurgiju, koja je bila njegov način za tretiranje mentalnih bolesti. Topektomija je naziv zahvata, kojim se pokušavao odstraniti dio mozga koji nije efikasan, kako bi se nadogradio nečim korisnim.
Zanimao se za šizofreniju, koja mu je ujedno bila i najveći izazov, jer je od nje patilo 2% Amerikanaca. U svojim istraživanjima došao je do zaključka da postoji dio mozga na koji se može djelovati tako da se postigne fenomen zvani anhedonia. To je stanje slično šizofreniji, jer se osoba odvaja od stvarnosti i gubi sposobnost da iskusi zadovoljstvo ili bol. To mu je dalo ideju da pokuša primijeniti naučeno i djelovati na ljudske reakcije i postupke.
Došao je do zaključka da je šizofrenija biološki, a ne psihološki problem. Ubacio je elektrode u najdalje djelove mozga, kako bi, kako se nadao vratio volju za životom ljudima. Sve je bilo u redu, osim toga da je sve eksperimente vršio na životinjama, što mu nije davalo garanciju da stvari djeluju jednako i na ljude. Sve do jednog dana, kada je na putovanju upoznao muškarca, kojemu je trebala pomoć psihijatra. Čuo je za Boba Helta, a kada je shvatio da je to on, počeli su razgovor. Nedugo kasnije, prihvatio je eksperiment.
Ideja o liječenju homoseksualnosti možda djeluje kao tabu, ali naše društvo generalno podržava mišljenje da to jeste bolest. Nerijetko ćete čuti osude društva na račun drugih i drugačijih, koji u suštini nisu ni drugi ni drugačiji. Oni su jednostavno ljudi. Eksperiment poput ovog, navodi na razmišljanje da li zaista mislimo da ljude možemo mijenjati? Ne samo po pitanju seksualnosti, nego inače? Ovdje međutim, pogotovo. Zašto nekoga prisiljavati da bude nešto što nije? Zamislite sebe u situaciji da vas neko ubjeđuje da trebate zavoljeti ženu ili muškarca, a da to nije vaš izbor. Seksualnost je stvar ličnog opredjeljenja, a ideja o “liječenju” se javlja isključivo kao ideja za liječenje svijesti. Mene, tebe, vas, nas kao društva koje ne prihvata ljudske izbore. Shvatite da su oni lični.
Lola će sljedećeg vikenda donijeti i nastavak ove priče.
