Premda za mnoge savremene homosapiense homoseksualnost ostaje bolest 21. vijeka ili, još grđe, bolest nastranog i hamburgerom penetriranog američkog društva, istorija pamti da su dječaci od doba antičke Grčke radili s dječacima, baš kao i curice s curicama, ono što svi mi, ako je sreće pa se dobro meće, radimo.
U starogrčkoj kulturi je čak, ne vjerovali ili da, za aristokratsku muškadiju bila stvar prestiža da imaju mlađahne partnere iste penisne vjere. Lezbejke, k'o ni danas, niko nije naročitao bendao, jer su, vagine im njihove, žene vještice, al’ malo ko je imao problem s tim da dvije žene opšte. Razlika između antičke i moderne građanštine jeste što ova druga toliko nema problem s tim da je lezbejski seks danas među najtraženijim rubrikama na PornHub-u.
Problem s pederima nastaje tamo negdje s dolaskom Isusa.
Kao religija čiji se PR bazično zasniva na umjerenosti, o čemu živopisno svjedoče svi monumenti podignuti u čast krsta te nadaleko znane slave svecima i audiji popova, hrišćanstvo je posijalo sjeme ideje da je seks čin u kojem se ne bi trebalo uživati. Zašto?
Zato što penetracijom, masturbacijom i orgazmom, u krajnjoj liniji, zadovoljavaš svoje primitivne fizičke nagone, a trebalo bi da, kao pravi vjernik, ekskluzivno pružaš satisfakciju porivima duha.
Samim tim, seks je postao okej samo ako za cilj ima stvaranje novog člana stada. Ako je la seks pour la seks, krstom bi te trebalo po glavi, nevjerniče. Tu pederi oba pola upadaju u belaj, jer kako vagina + vagina i penis + penis nisu jednako nova ovca, njihov seks je Bogu postao totalno neugodan. I od tada pa do danas, krstaški je pohod na sve koji bi da jebu što im se jebe, samo zato što im se, eto, jebe.
Ipak, najveći problem pedera suštinski nije njihov problem uopšte.
Najveći problem je problem čovjeka koji je mentalno osakaćena individua u nemogućnosti da percipira ideju da svako ima pravo da voli, jebe i odjebe koga hoće. A ima ih takvih, hvala Bogu.
Često se danas javno i tajno huška o gej lobiju i o tome kako pričom o paradama ponosa i pederskim karnevalima amorala politička elita nastoji da skrene fokus uboge mase sa mnogo važnijih problema, poput onih već etabliranih „plata nema, a neće ih ni biti“, „ako si siromašan, ko te jebe“ te „ako si bolestan, slobodno umri“.
I nesporno je da to je tačno.
Gej lobi postoji i ima domet u određenim komercijalnim industrijama, ali je mnogo manje iluminatski nastrojen u odnosu na sliku koju generalna javnost njeguje. Nisu baš treće oko, više su profesionalni perači para.
Političari odista koriste gejeve da popune šupljine esencijalnih društveno-ekonomskih drama vazdan tragičnog kova, među kojima se svakako ističu predstave: „Goli opstanak“, „Ničija zemlja“ te „Smisao na Balkanu dan poslije juče“. Na Balkanu konkretno im meću pravdu i njihova LGBT prava u onu stvar, naročito onda kad imaju poriv da poližu onu proevropsku stvar.
U čemu je tačno problem s tim konceptom prihvatanja čovjeka koji je, sticajem okolnosti, muškarac te koji, sticajem istih bioloških okolnosti, voli čovjeka koji je, takođe sticajem okolnosti, muškarac? Zašto nas ne boli kurac ili pak vagina zato što teta voli tetu i čika voli čiku?
Na kojem smo stadijumu razvoja kad imamo problem s onim o čemu sve i jedan od nas potajno i vazdan mašta – dobrim seksom te onim što čak i zubati hejteri istinski žele – ljubavlju?
Na kraju dana, biće da pederi stvarno jesu problem zato što:
1. To nije prirodno.
Što je sasvim netačno.
Linijom zdravorazumskog razmišljanja, ono što je prirodno je ono što se nalazi u PRIRODI. U toj istoj prirodi vijekovima unazad obitava nemali broj kako životinjskih, tako i biljnih vrsta koje opšte sa istim polom. Jeste, majka priroda je htjela da ima dječaka sisara čiji testosteron ne pale djevojčice sisari.
Isto tako, vratimo li se na početak teksta, vratićemo se i istorijski dokazanom podatku da je i u ljudskoj vrsti, sisanje istog u ćudi manje-više otkad je veliki prasak otresao ovo što nazivamo životom. I taj broj se godinama unazad stameno drži na cirka 10% ljudske populacije. I neće niđe.
A ja, ako ljubav, ma u kakvoj god kombinaciji spolovila dolazila, nije prirodna, jebeš mu mater – šta onda jeste?
2. Isus ne voli pedere.
Tačno, ali Isus ne voli ni kad se ti pojebeš prije braka samo zato što imaš potrebu da zadovoljiš svoju treću po redu biološku potrebu. Okej, četvrta je, moraš i da kenjaš, ali svejedno. Isus to stvarno nimalo ne voli. Da siđe sutra na zemlju i nakači se na društvene mreže, dislajkovao bi svaku fotografiju na kojoj se vidi da ste se sekundu prije selfija kresnuli, sve uz komentar: “A gdje je prsten?”.
3. Djeca se transformišu u pedere kad vide jedne.
Ne jedna nego sto i jedna analiza je sprovedena na datu temu. I ne postoji niti jedan jedini naučni (čitaj: validni, za koji se možeš uhvatiti) dokaz da se peder postaje tako što gledaš u pedere. Da je tako, do sada bismo svi manje-više bili konvertovani u homoseksualnu religiju. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz da djeca koja odrastaju u porodicama s dvije mame ili dvije tate postaju kao svoje mame ili tate. Niti jedan jedini.
Ova gnusnost od misli izvire iz duboko uvriježenog stava da je homoseksualitis virus, infektivna bolest koja se širi kada se približiš na metar zaraženoj osobi.
Ipak, najveći mrak pada na oči kada zabrinuti roditelji konstatuju da bi trebalo nekako suzbiti koncentraciju pederluka u socijalnim i medijskim krugovima zato što ih brine kako će njihova djeca reagovati na takve homovirusalne prizore. Kako djeci da objasne da to nije normalno?
Za početak, ne bi bilo loše da ponekad zaista pričate sa svojom djecom umjesto što urličite na društvenim mrežama i drugim dostupnim kanalima. To što izbjegavate da pričate s djecom o, manje-više, svemu što je suštinski bitno, uključujući seks, kontracepciju, rekreativne droge, alkoholizam i pedere, u krajnjoj liniji, stvarno nije ničiji do vaš problem.
Ako niste u mogućnosti da objasnite djetetu šta je ljubav, da ga vaspitate tako da voli i poštuje čovjeka zbog onog što je izabrao da bude, a ne zbog onog što mu je dato, da ga učite da cijeni različitosti te da generalno bude iole normalno ljudsko biće, to je stvarno, al’ stvarno, samo vaš problem.
4. Gej je zapravo okej, al’ nek’ se drže svoja četiri zida.
Meni lično je ova stavka toliko super da bih sad najradije povratila. Sedamdeset posto ljudi koje poznajem su u fazonu da im stvarno puca ona stvar za pederima. Al’ ono baš im puca. Neka rade šta hoće, ali, ako ikako može, u svoja četiri zida. I… Sve dok nisu previše blizu njihovog habitusa. Da ne bi, ne daj ti Isuse, neko pomislio da su i oni pederi kad se druže s pederima.
Jer, jelte, pederitis se prenosi brže od svinjskog gripa.
I ne, ovo nije okej. I da, ovo je homofobija. Zamaskirana i lijepo upakovana, djelimično shvatljiva, al’ homofobija. Nije sad ovdje riječ o jebanju na javnom mjestu, čišćenju krajnika i vaćarenju na po gradskog trga, niti o ne znam ti ni ja kakvom orgijanju na porodičnom okupljanju, ali da s knedlom u grlu, očima punim „fuj“ suzica i dozom abnormalne neprijatnosti posmatraš dva bića istog pola koja dijele dozu nježnosti, to jeste homofobija.
Ublažena, nenasilna, ali jednako kobna kao i ova kofol prava. Riječ je, sama po sebi, promašila poentu, jer se ne bojiš ničeg, samo si… Pa, u nedostatku boljih riječi – peder.
5. Nek’ se oni jebu, ne dajte im samo djecu.
Tačno.
Ne bi trebalo pederima dati djecu, zato što je opšte poznato da samo muškarac i žena mogu da odgoje ljudsko biće. Normalno, zdravo i pravo ljudsko biće. Nije važno da li su dobno, finansijski te mentalno sposobni da to učine. Nije ni važno da li svaki dan biju dijete dok mu krv iz usta ne krene šikljati. Stvarno nije važno da li je to dijete voljeno i sito u zdravom okruženju. Nije.
Važno je samo da ima mamu i tatu. Pa šta ako ga i biju svaki dan? Batina je iz raja izašla, to zna svak’. Važno je da dijete ima jednog roditelja kao muškog, a drugog kao ženskog uzora. To je sva nauka. To je sve što je potrebno da dijete izraste u iole društveno prihvatljivu jedinku.
I meni je pozlilio od ove doze sarkazma. No, istina jeste da mnoga djeca odrastaju u uslovima koja su sve samo ne prirodna i porodično idilična. Istina je i da mnoga djeca, sticajem tragičnih okolnosti, odrastaju uz samo jednog roditelja. I ta djeca, ne vjerovali ili da, ispadnu sasvim normalna. U najvećem broju slučajeva.
A ima i djece koje baba odgoji pa im ništa ne fali. I čudnog li mi čuda ne postanu babe prije svog vremena. Jer biće da je za odgajanje djeteta ipak potrebno nešto malo više od penisa i vagine.
Ali jest’, stvarno nije okej biti gej.
Pogotovo ne u društvu koje se i dalje loži na onu dobru staru: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi“. Pogotovo ne u društvu gdje prave muškarčine dokazuju veličinu penisa tako što na smrt demoliraju tipa zato što je peder. Pogotovo ne u društvu gdje je veća sramota nemati mozak nego da platiš popu da kuću pospe svetom česmovačom. Pogotovo ne u društvu u kojem je ponekad stvarno teško biti čovjek. Naročito onda kad nemaš šta da jedeš.
Stvarno nije okej.
Srdačan pozdrav svim pederima i onima koji se osjećaju tako uz numeru
„Teška vremena“ u izvedbi renomiranog YU sastava „Neki to vole vruće“
Naslovna fotografija – thegaybeards.com