Lenka Keleman jedna je od onih inspirativnih žena koje su u jednom trenutku odlučile izaći iz zone sigurnosti i istražiti svijet mašte i bajki. Odlučila se baviti fotografijom, prvenstveno iz hobija, a onda rođenjem ćerke svijet je dobio neku novu boju, smisao i dao joj elan da se odvaži da svoje snove ostvari. Sada već dvije godine radi u Lenka Keleman studiju i svojom energijom pokreće svijet roditelja, djece i svih onih koji su zaboravili kako je lijepo biti dijete. Evo priče ispričane kroz Lenkin šareni objektiv.
Kada i kako je nastao Lenka Keleman studio?
Fotografisanjem se bavim dosta dugo. Na Fakultetu za dizajn i reklamu, koji sam završila u Moskvi, imala sam predmete koji su se bavili fotografijom i fotografisanjem, tako da sam tada dobila prve ozbiljne informacije i saznanja i tada sam počela fotografisati. Okidač za ozbiljnije zanimanje i fotografisanje bilo je rođenje moje ćerkice Natalije. Uživala sam fotografišući je i čuvajući, na taj način, uspomene na važne momente u njenom odrastanju. Polako sam počela fotografisati i drugu djecu, djecu prijatelja i rodbine i shvatila sam da me to baš ispunjava pa sam napustila siguran i dobro plaćen posao koji sam tad radila i upustila se u avanturu zvanu dječiji fotograf koja je sada moj život. Sam studio postoji dvije godine od kada je to moj zvanični posao i osnovni izvor prihoda.
Šta su glavni motivi fotografija i je li najbolji rad upravo na dječijim fotografijama?
Pa, meni su djeca posebna inspiracija. Ona ne znaju pozirati, njih ne možete namjestiti tako da je u tome i posebna draž ovog posla. Jednostavno možete zamisliti šta god hoćete, ali nikada ne možete biti sigurni da ćete to i dobiti. Ja, jednostavno, hvatam momente i uvijek se iznova iznenadim ljepoti dječije spontanosti. Dječija fotografija zahtijeva dosta strpljenja, ljubavi, razumjevanja… Svako dijete je različito i svako od njih zahtijeva poseban pristup, da pokažu i da se oslobode pred nekom tamo nepoznatom tetom sa čudnom frizurom i velikim fotoaparatom. Morate biti i zabavljač i psiholog.
Svijet iz ugla jedne žene, tačnije kroz objektiv Lenke Keleman, kako on izgleda?
Moj svijet je opušten, šaren, veseo, bajkovit. Njime dominiraju djeca i njihova iskrenost i opuštenost. Ona ne glume i ne kriju emocije i to se kroz moj objektiv vidi. Ono što me posebno ispunjava su scene koje pravim u studiju kada fotografišem. One se se smjenjuju u zavisnosti od godišnjih doba, praznika i prilika. Upravo te bajkovite scene su ono po čemu sam ja prepoznatljiva i ono što moji klijenti vole, a i ja uživam u svakoj novoj priči, jer sam upravo kroz ovaj dio mog posla spojila svoje školovanje na Fakultetu za dizajn i reklamu u Moskvi sa onim šta danas radim i od čega živim.
Iz čega crpite inspiraciju, energiju i ko su Vam određeni uzori/primjeri dobrih fotografa ovdje i u svijetu?
Inspiracija su mi moji klijenti, a to su mladi bračni parovi, trudnice, djeca, porodice sa djecom. Ono što ja fotografišem su najljepši momenti u životu, puni pozitivne energije i ljubavi tako da me sam čin fotografisanja puni energijom. Posebno volim i momente kada klijenti prvi put pregledaju fotografije. Možda bi bilo zanimljivo fotografisati njihove emocije u tom momentu. Ali, najveći izvor inspiracije je moja ćerkica.
Što se tiče naših fotografa, ima ih jako veliki broj koje pratim, čiji rad mi se dopada. Ali što se tiče fotografa koji se bave isključivo dječijom fotografijom, onda su to uglavnom američki i australijski fotografi, gdje je ovaj vid fotografije najzastupljeniji i mogu sigurno da kažem must have. I kod naših sugrađana se polako budi svijest da je to, u stvari, investicija u budućnost.
Šta je dobrom fotografu potrebno osim dobrog fotoaparata naravno. Šta ga čini drugačijim, oštrijim, fokusiranijim?
Mislim da je ljubav prema onome što radite najvažnija, bez obzira na to kojim poslom se bavite. Neko može biti talentovan za muziku i imati dobar instrument, ali ako ne voli to i ako u tome ne uživa, neće biti prepozvatljiv. Tako je i sa fotografijom. Možete imati opremu, uložiti u studio i scenu, znati pravila dobrog kadra, ali ako to ne radite sa ljubavlju, nedostajaće magični momenat na fotografiji, faliće joj duše. To jako često čujem od mojih klijenata.
Može li se kroz fotografiju djelovati na društvo?
Svaki ozbiljan rad može djelovati na društvo pa makar mrvicu. Evo, kada je u pitanju fotografija, prije pet godina kada sam se ja počela baviti ovim poslom u našem gradu, takav fotograf nije ni postojao. Danas i drugi fotografski studiji nude slične usluge. Pored toga, bilo je gotovo nemoguće naći bebicu od petnaest dana za novorođenačku fotografiju, a danas se roditelji sve lakše odlučuju na ovo fotografisanje, koje je moguće uraditi do 15-20 dana života bebice, jer ona tada spava čvrstim snom i možete je namiještati u neodoljive bebeće poze. Isti slučaj je sa fotografisanjem trudnica.
Nikada nije slala fotografije na takmičenja. Jednostavno joj to nije palo na pamet. “Možda bih trebala pokušati mada, nisam sigurna, kada bih sad trebala izabrati neku svoju fotografiju za takmičenje za koju bih se odlučila”, kaže Lenka. Najveći uspjeh su joj njeni klijenti kojih je svakim danom sve više i koji joj se uvijek iznova vraćaju. Malo ko dođe samo jednom na fotografisanje i, ko jednom dobije njene fotografije, najčešće koristi svaku zgodnu priliku da se ponovo uslika.
Kod mene je majčinstvo promijenilo perspektivu i života i životnog poziva. Fotografisati ozbiljno sam počela po rođenju Natalije, tako da su ti dječiji detalji oduvijek na mojim fotografijama. Sada samo rastu zajedno sa mojom ćerkom.
“Napomenula bih naravno i rad na projektu sa udruženjem Svjetlice koji se odnosi na osobe sa Daun sindromom. Prije par godina je počela naša zajednička saradnja iz koje su se rodile dvije autorske izložbe posvećene prvenstveno djeci sa DS pod nazivom ‘Razlike?!’ i ‘Pruži mi ruku’. Cilj samog projekta je bio da razbijemo predrasude o DS i da djeca, dok su mala, ne prave razlike i ne vide ih. Da, društvo tokom našeg odrastanja nam nameće te predrasude. Svako dijete je u suštini identično, potrebna mu je ljubav i da bude prihvaćeno. Ja lično sam, čini mi se, postala malo drugačiji, bolji, iskreniji čovjek, poslije ovih druženja. Osobe s DS prije svega su ISKRENE! A toga je kod nas ‘normalnih'(kako se neki izražavaju) sve manje.”
Ako bismo sjeli u vremeplov i pokušali predstaviti razvojni put Lenka Keleman studija, kako bi to izgledalo?
Pa, na početku su to bili stidljivi pokušaji. I meni je trebalo vremena da se naviknem na činjenicu da je to moj posao. Vremenom sam ja bivala sve sigurnija i opuštenija, a time su se javljale i nove ideje za fotografije. Danas, pored rada u studiju na pripremljenim scenama gdje fotografišem djecu, trudnice, porodice, fotografišem i dječije rođendane, krštenja. A i dalje mi je novorođenačka fotografija najdraži vid. Uostalom na mojoj FB stranici i sajtu se taj razvojni put najbolje vidi 🙂
Želja joj je da za nekih 20-30 godina fotografiše neke Lenkine klince na vjenčanju, da ih prati od rođenja, bitnih rođendana, mature, do svadbe pa i do njihove djece. To bi bio, kako kaže, jedan savršen krug lijepih životnih momenata. “Prije par mjeseci je žena (Anne Geddes) koja je stvorila dječiju fotografiju kao poseban vid fotografije, pokrenula projekat ‘Baby, look at you now!’ Tu objavljuje prve fotografije djece koje je ona fotografisala i koje su i dan danas prepoznatljive po njenom jedinstvenom stilu i fotografije sad već odrasle osobe sa malom pričom o njoj. Mislim da je to neprocjenjivo.”
